Krivo srastanje

Bila nedavno moja kćerka na specijalističkom pregledu i daje mi ljekarski nalaz. Između ostalog, čitam i ovo: “Nakon majčine smrti, otac ih je napustio.” – Šta je ovo – pitam je i pokazujem na inkriminirajuću formulaciju. – Vjeruj mi, nije do mene. Pokušala sam objasniti doktorici šta se dešavalo nakon mamine smrti, ali ona je ipak napisala to što je napisala

U Banovićima gotovo da nema nezaposlenih lica. Istina, tamošnja politička vrhuška etablirala je bezmalo neokumunistički političko-socijalni koncept vladavine, koji, pojednostavljeno rečeno, funkcionira ovako: “Nama apsolutna vlast, vama egzistencijalna sigurnost.” Dalo bi se štošta prigovoriti banovićkim vlastodršcima. Dalo bi se i moglo bi se, ali, avaj, tu je Tuzla, u kojoj je, i to poodavno, etabliran degenerirani neokomunističko antifašistički koncept vlasti

“Ima nekakve pravde, Reza, ipak je ima! Kada te je Setari mrcvario u Evinu, kada je gasio cigarete na tvom tijelu, kada te je tjerao da pojedeš te cigarete... Hm... Ko bi mogao... ko bi mogao tada i zamisliti da će jednom Setari jesti opuške i još govna pride! Čudna je ta pravda, čudna! Rijetko je ondje gdje bi trebala biti, a javlja se gdje je najmanje očekuješ, kada od nje nema nikakve fajde”

Bend se raspao nakon jedne probe (svako je vukao na svoju stranu, a nismo ni znali svirati), dramski tekst nismo ni počeli pisati, premda se našoj nastavnici srpskohrvatskog jezika ideja dopala i poticala nas je na to, a ni od snimanja dokumentarnog filma nije bilo ništa: niko od nas nije znao rukovati kamerom, a nakon niza pokušaja, ustanovili smo i da je naša kao tuč teška ruska kamera neispravna

Peremo skupa lonce, šerpe, tanjire, čašice za čaj, escajg. Zaronjen u pjenu do lakata, Sejid mi priča o vremenu šaha Pahlavija. Bilo, kaže, tada u Teheranu mnogo droge, alkohola i prostitucije, pa se ljudi, dosta njih, odrodili od vjere, a bez vjere – zastaje Sejid i značajno me gleda – Iran je sakat, bez vjere Iran nikada nije bio. Onda došla Revolucija, islamistički revolucionari sve to skršili, pohapsili i pobili koga je trebalo pohapsiti i pobiti, pa zavladao mir, ali nekakav čudan mir

Već s prvim i otrežnjavajućim udarcima života uvidio sam da je život pragma, brutalna i nemilosrdna, da se od baljezgarija o francuskim egzistencijalistima ili američkim bitnicima ne živi, te sam se, brže-bolje, ostavio ćoravog posla iliti beskorisnog znanja o literaturi i životu prononsiranih luđaka, homoseksualaca, pedofila i narkomana, što su pisci čije sam knjige čitao najčešće i bili

Podržite nas na Facebooku!