Krivo srastanje

Jedne nedjelje, nakon opetovanog Vasićevog izljeva antikomunizma i antiislamizma, rekao sam mu da ću knjige ipak birati spram vlastitog ukusa, jer je, očito, njegova, Vasićeva, intelektualna oštrica, uslijed predanog čitanja ksenofobne i rasističke literature, ne samo otupjela nego i zahrđala; da s nedovršenim intelektualcima, sužene, jadne percepcije i uma nadojenog mržnjom, ne želim imati nikakvog posla i da se, ma koliko to Vasiću paralo srce, ne zovem Ilija, niti ću se ikada tako zvati

“Naš je cilj Hrvatska. Slobodna, nezavisna Hrvatska, očišćena od komunističke pošasti i srpske hegemonije. Stoga, pozivam te da nam se pridružiš u našoj uzvišenoj nakani. Ti, kao Hrvat islamske vjeroispovijesti, hrvatski cvijet, kako je to često znao kazati naš slavni poglavnik, morao bi znati da je ovo odsudan trenutak i da vremena za čekanje nema”

Ohrabren dobrim kritikama, hoću novu knjigu da pišem! A zima bila ljuta, žestoka, iz kuće izlazi samo ko mora! Ma milina! Mislim, milina za pisanje! I, tako, nahajcam ti ja onu moju peć, pucketa u njoj suha cerovina, ispred mene pisaća mašina, papir, kahva, cigare, a prozor mi ovako... Eto, k'o tu gdje ti sad sjediš, samo malo ulijevo! I sve gledam kroz prozor kako sipa ona bjelina! I sva zgoda bi: niti me ko uznemirava, niti mi šta ječi i kmeči, ideju sjajnu imam, znam šta hoću, ali džabe ti sve – ni slova

Rijetki posjetioci, uglavnom zaljubljeni parovi zrelijih godina, ciljano dolaze u ovu zabačenu šumsku kafanu. Udaljena od grada i slabo posjećena, zgodno je skrovište od ljubopitljivih pogleda i neželjenih susreta. Na njihovim ozbiljnim, napregnutim licima i, ponajprije, nemirnim očima dalo se vidjeti da je ljubav u kojoj trepere brižljivo skrivana i opterećena drugim vezama

“Krajičkom oka, nedaleko od mene, na brežuljku koji se okomito uzdizao nad rijekom, opazio sam ženu odjevenu u crno. U jednom trenutku zakoračila je u ambis i pala u rijeku. Potrčao sam, usput nekako skinuo jaknu i cipele i bacio se u mutnu vodu. Nju odvezoše u bolnicu, mene strpaše u policijski auto, pa u pritvor na ispitivanje. Nisu povjerovali u moju priču”

O ocu nije znao mnogo. U kući se o njemu nije pričalo, a, tokom godina, na Mustafina sve učestalija pitanja o razlozima i okolnostima očevog hapšenja i smrti, majka Džemila tiho bi odgovarala da je bolje ne otvarati staru ranu, da i zidovi imaju uši, da je bilo šta je bilo i da valja živjeti dalje

Patnja je ključ, šifra i u njenom se uzavrelom grotlu krije odgovor na pitanje svih pitanja: Zašto tumaramo po ovom nesretnom svijetu? O tome bih želio razgovarati! Ako ne, možemo i o bilo čemu drugom, samo, molim Vas, poštedite me citiranih misli i podrazumijevajućih stavova i nasihata! To mi ne treba

Glavninu rata proveo je u Tuzli; formirao mobilni medicinski tim i, skupa s borcima, po vrletima Majevice i Konjuha podnosio sve ono što rat sobom nosi. Njegova supruga, pak, a čemu sam bio svjedok, željela je da odu. U Ameriku. Učestalim nagovaranjima popustio je u ljeto 1994. godine. Otići u to vrijeme iz Tuzle nije bilo jednostavno, ali njegovo jevrejsko porijeklo i mješoviti brak bili su dostatni za nesmetan odlazak. I otišli su

Podržite nas na Facebooku!