Bošnjak u New Yorku

Stisnuh petlju, uhvatih se za pancir i trk kroz šljivik. Kiša metaka opet nas je zasula; prvo čuješ daleka ispaljenja, a onda započne zujanje. Dotrčasmo do ruševina smijući se kao da smo učesnici “igre bez granica”, ili kakve druge zabave za odrasle u kojoj neko uvijek mora biti donji

Nakon brijanja, dugo u nevjerici gledam u lavabou ostatke sijede brade koju voda nije odnijela. Zašto sam tako brzo omatorio? Šta se dogodilo? Pijesak života kopni iz gornjeg dijela pješčanika. Koliko brijanja još imamo? Koliko košulja još treba opeglati? Sat otkucava, sve se bliži logičnom kraju

Fascinacija Amerikom ranih je osamdesetih bila na vrhuncu, svako je znao da su američka auta najbolja na svijetu, njihova košarka također, svi su željeli nešto američko, ali nisu znali kako do toga doći. Tu želju za nečim površnim i u suštini nebitnim do kraja rasplamsala je serija Dinastija

Gledam na Facebooku fotografije mojih prijatelja. Ne zna se ko je od nas gori. Da nam je neko rekao da ćemo tako izgledati jednog dana, povukli bismo ručnu. Ipak, nekoliko ih zaista izgleda dobro. Ostali su teška žalost

Većina nas “fine gradske djece” odgajani smo sedamdesetih godina da budemo učtivi i obazrivi, da se ne namećemo, da ne upadamo u riječ, da ne budemo agresivni, ukratko, da budemo pasivni i neupadljivi, da se, ne d’o Bog, nekom ne zamjerimo, ili, još gore, da se ne “provalimo” među rajom

Hotel u koji su nas poslali iz agencije u Amsterdamu bio je totalni rusvaj. Nalazio se u južnim predgrađima, prilično udaljen od centra u kojem smo mislili da ćemo odsjesti. Konobari su bili rekonvalescenti iz obližnje bolnice za ljude s mentalnim tegobama. Morali su nakljukani Haldolima dobro nišaniti prije nego bi na sto postavili tanjire s nekim kuhanim mesom žilavijim od kamionske gume

Nisam se dao zavarati laskavim rezultatima iz laboratorije. Sa mnom definitivno nešto nije u redu, to znam odavno. Mora biti da je neka greška, nazvat ću doktora ponovo i zakazati novi sastanak. Nešto moramo pronaći, mora postojati neki znak koji govori u prilog mom definitivnom odlasku na drugi svijet

Sjedim sam, a volio bih se naći s Daveom, da spucamo bagel u East Willageu i siti se ispričamo, iako više nisam siguran ko smo to “mi”. Pade mi na pamet njegovo pisanje. Kako bih volio da sam barem jednom pročitao to što je bacio u smeće. A onda odlučim napraviti isto, nažvrljati prvo šta mi padne na pamet bez ikakvog redigiranja, da osjetim možda neku korist od toga, da mi dan počne drugačije, da prepustim da sve oteče

Podržite nas na Facebooku!