Bošnjak u New Yorku

Ljudi su se vraćali na svoja mjesta s hranom i pićem u rukama. Klasična američka porodična stadionska atmosfera, toliko drugačija od naše u kojoj je navijanje za svoj klub pitanje života i smrti, susret s navijačima suprotnog tima skoro pa poziv na obračun. Stadion je ovdje više tržni centar nego sportsko borilište, zabavljanje publike mnogo je važnije od rezultata

Svi su iz džepova povadili ono siće što su imali. Skupilo se za flašu bez kaucije. Žednim pogledima ispraćan je najstariji dok je ulazio da pazari. Zamolio je prodavačicu da mu otvori flašu. I čim je izašao napolje, ispred svih ostalih, slasno je u nju pljunuo. Uslijedili su urlici nezadovoljstva, psovanje, zaklinjanje da niko više nikada neće dati ni banke za istu stvar. Pao je razlaz

Kliknuh na link koji je vodio na Facebook, ukaže se poznato lice čovjeka, sada u svojim pedesetim. Prepadoh se na sekundu, neka čudna nelagoda me obuzme, osjetih kako gubim kontrolu, zamalo ne stadoh mirno. Šokiran, ugasih kompjuter

Negdje na početku rata u toj istoj zgradi momak moje sestre izgubio je svoj mladi život u nekoj bezazlenoj i nesretnoj situaciji. Rukovanje oružjem nikad ne završi dobro, uvijek se nešto zaboravi, previdi, posljedice ostaju tu da još dugo vremena zadaju nesanicu i nemir svima koji su to gledali svojim očima, ili su u to na bilo koji način bili umiješani

Objašnjavali smo jedni drugima u dugoj i zadimljenoj večeri godišnjice mature ko smo i šta smo nakon tih mukotrpnih trideset godina dobrovoljne razdvojenosti. Poslije nekog vremena, sve je izgubilo smisao, vratili smo se u kolotečinu izgubljene mladosti. Bilo nam je jasno da se posljednji put gledamo, da nema te sile koja će nas ponovo skupiti zajedno u istom broju i na istom mjestu. Brojali smo minute

Situacija je postala sve nervoznija, čekalo se odobrenje iz komande brigade da se dopusti paljba po autobusu punom neprijatelja zaglavljenom u blatu. Sve je bilo nanišanjeno, čekao se trenutak udaranja po okidaču. Gledali smo u komandira s motorolom, zavladao je totalni muk. Pucati ili ne pucati – pitanje je sad. Neko je doviknuo: “Ma pucaj, pobjeći će nam”

Ne mogoh više gledati oko sebe, spucao sam i taj nesretni treći tanjir (od kojeg se deblja) sa “šveCkog” stola. Vratih se istim hodnikom nazad posmatrajući ljubičaste fotelje u lobiju, grupu Korejanaca kako guraju sitninu i kupuju čokolade iz mašine, prazne stolove s računarima za iznajmljivanje, plastične kauče u koje nikad niko nije sjeo. Uđoh u svoju sobu, navih sat da me probudi, upalih televizor i na jednom jedinom kanalu (daljinski nije imao baterije) odgledah neku reprizu dosadne utakmice Bundes lige. Prije nego sam klonuo, razgledah dobro sve oko sebe

Stara ćerpičara i dalje je tu, između francuske i austrijske ambasade, koje su nekada bile mjesna zajednica i obdanište. Sada su to svojevrsne tvrđave branjene sigurnosnim kamerama, visokim zidovima i bodljikavom žicom. Mnogo su puta pokušali otkupiti tu “inat-kuću”, ali vlasnik se i dalje odupire. Pitanje je koliko će dugo. Ambasade su tu da ostanu, njihovi su planovi dugoročni. Ćerpičara će jednog dana nestati, toplinu skromnog bosanskog doma zamijenit će neko novo betonsko zdanje s hladnom birokratskom mašinerijom

Oni koji su zaista rođeni ovdje izgledaju kao da tu najmanje pripadaju. Opet podigoh pogled u krovove zgrada koje su izgradili ljudi što su dobro znali svoj zanat. U mraku su se mogle razaznati varijacije raznih evropskih utjecaja na lokalnu arhitekturu, bitka oblika i struktura odvijala se nesmetano već dugo vremena. A pogled onda padne na betonski trotoar, ispresijecan uzduž i poprijeko po potrebama vlasnika zgrade ispred koje se trotoar nalazio. A onda se odjednom nađeš ispod skele izlijepljene svim mogućim upozorenjima, kao da će ti to pomoći ako se nešto sruči na tebe

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!