Bošnjak u New Yorku

U tom trenutku učinilo mi se kao da sam u daljini čuo ispaljenje minobacača. Taj tupi, podli i zloćudni zvuk. I kao da mi je neko naredio, istog momenta izmjestih guzove s međuprostora između dviju kuća i uletjeh u unutrašnjost najbliže. Bacilo me je na prljavi i prašnjavi pod polusrušene kuće. Našao sam se u smeću i izmetu koji je neko u nuždi ostavio iza sebe. Minobacačka granata od 120 mm eksplodirala je na mjestu na kojem sam stajao koju sekundu ranije

Prošlo je osamnaest godina od trenutka kada sam sjeo u taksi i kada me je odvezao na aerodrom. Prošlo je petnaest godina od vjenčanja u Općini Centar, od dana kada sam gledao lica sretne rodbine u prvim redovima. Čitavo sam Jablaničko jezero popio i vratio ga nazad. Prošli su milioni godina, milioni sati razvlačenja jedne te iste žvake koju zovemo život. Prošlo je sve što je moglo proći

U jednom momentu zgrabih vreću graha i primijetih rupu koju su bili napravili miševi. Dok su klopali, unutra su i nuždu obavljali, sve je skupa smrdjelo i gadilo mi se da vreću uopće podignem. “Druže zastavniče, gdje ćemo baciti ovu vreću, miševi su je uneredili”, rekoh. Zastavnik me prezrivo pogleda i odbrusi: “Šeriću, ne pravi se pametan, nosi to na kamion. Pojest će se”

Stajao sam usred njujorškog lifta punog ljudi. Glasno sam se smijao prisjećajući se te neke davno zaboravljene nižerazredne utakmice odigrane prije Bog zna koliko godina. Ko zna kako i zašto sam se toga sjetio. Nisam mogao prestati sa smijehom. Napolju je padala kiša. Ušao sam smočen u zgradu suda. Tražio sam kroz mokre koridore sobu u kojoj će me testirati jesam li pogodan za porotnika u nekom slučaju

Uz same obale Battery parka bili su za vrijeme revolucije usidreni britanski brodovi-zatvori na kojima je desetak hiljada ljudi izgubilo živote. Vješanja, mučenja, dizenterija, tifus, i ko zna šta već ne, uzeli su danak. Leševe su bacali preko palube. Iznad sprudova od ljudskih kostiju danas se čamcima voze bogati finansijski mešetari, dok ljušte pjenušac i dodaju gas okruženi tjelesima obnaženih sponzoruša

Usred noći nas je neko počeo udarati po nogama. “Ustajte, ustajte, uzbuna! Brže, brže, oblačite se, puške u ruke!” U prvi mah pomislih da je neka zajebancija. Ništa se nije čulo, nije bilo nikakve pucnjave niti eksplozija granata. Izletjeli smo bunovni i oblačili se trčeći kroz mrak prema šumi i totalnom crnilu. Zvuci pucnjave počeli su dopirati do nas, ništa nije obećavalo sretan završetak

Godišnje provedem približno 1.000 sati u podzemnoj, mnogo više nego po svim silnim koncertima i izložbama. Jučer sam stajao i držao se za rukohvat posmatrajući ljude. Voz je bio poprilično pun, nije bilo mjesta za sjedenje. Ušla je žena s malim djetetom. Ekipa je bila jako šarolika, ljudi iz svih dijelova svijeta. Svako bi od njih u svojoj zemlji vjerovatno ustao i prepustio im mjesto. Neko nepisano pravilo ovdje je na snazi: niko nikome ne ustaje

Pričao mi je prijatelj da se tu jednom pojavila Paris Hilton s nekim arapskim šeikom. U neka doba noći, kada je nastao uobičajeni pandemonij izazvan alkoholom i drogama, šeik je zgrabio dvije mega boce Moët & Chandon Impérial Bruta, koje u klubu koštaju nekoliko desetaka hiljada dolara, i naglavačke ih ispraznio u lavabo

Podržite nas na Facebooku!