Bošnjak u New Yorku

Davne 1963. godine u pulskom brodogradilištu izgrađena su četiri identična broda: “Perast”, “Postira”, “Porozina” i “Punat”. “Perast” je teško oštećen u ratu 1991. godine u Slanom. “Porozina” je zadnji put isplovila 1988. godine. “Punat” je 1991. godine prodan novom vlasniku, da bi zatim 2004. godine bio pretvoren u restoran-klub. “Postira” je jedina od “četiri sestrice” koja još plovi

Najviše se hvatam za rukohvat u podzemnoj željeznici kada idem na posao i čini mi se da je to, ma koliko izgledalo nestabilno, jedina konstanta u mom životu. Hvatam se i za ručku frižidera. Previše često. Nakon otvaranja frižidera, ruka ide na raznorazne poguzluke za koje sam se zarekao da ih više nikada neću kupiti jer vode u propast. Zašto se toliko deblja od hrane koja nam daje najviše užitka? Što se ne deblja od kelja, kelerabe i karfiola

Otkako sam postao namćor, nerado stupam u kontakt s nepoznatim ljudima. Gledam svoja posla. To mi se čini najpoštenijim. Predugo sam išao ulicama Sarajeva i pozdravljao se s ljudima čija imena nisam znao, ta neka kurtoazija i prisilno guranje osmijeha na lice čisto da ljudi ne bi govorili: “Jo’ šupka!” Lijepo je napokon ne znati nikoga i ne biti prepoznat, možeš s mirom biti sam sa svojim mislima

Na sebi sam imao novu plavu trenerku “Adidas”, a stari mi je kupio i kacigu, zlu ne trebalo. Bilo je malo čudno što sam od sve djece jedino ja imao kacigu, ali ispostavio se to kao pametan potez, jer već prvi dan, kada smo učili vožnju “plugom”, proletio sam u šumu i spucao u prvo drvo

Dok sam čekao u redu u samoposluzi i “nako” prevrtao po novčaniku, zagledah se u sve te silne propusnice i shvatih da od dana kada sam ih kupio nijednom nisam otišao ni na jednu od tih lokacija, u sve te muzeje i galerije o kojima sam nekada mogao samo sanjati. A još do prije desetak godina u totalnoj besparici nalazio sam načina da se uguram unutra, molio ljude na izlazu da mi daju svoju kartu, danima obijao oko muzeja

Lijepo je bilo biti umjetnik koji još nije osjetio stvarnu realnost i brutalnost internacionalne scene. A kako ništa nisam znao o strani umjetnosti koja se odnosi na biznis, sve je mirisalo na debeli kolaps nakon što stipendija presahne. Nespreman na izazove tegobnog i laktaškog svijeta savremene umjetnosti, a bez realne mogućnosti povratka u društvo iz kojeg sam otišao, krenuo sam praviti smeće i tražiti kompromise

Sve je s njim krenulo kako treba, ali nakon desetak dana, momak je počeo gubiti zanimanje, hvatao je krivine, nije ništa završavao na vrijeme, na kraju dana ostavljao je dosta toga nezavršenog, što sam onda ja za njim morao sređivati. A onda sam namirisao da na svakom odmoru popuši džoint, što nije O.K. jer ipak radimo s mašinama koje mogu nanijeti ozbiljne povrede

Vojni suzavac jako se brzo širio ulicom. Trčao sam što sam brže mogao prema Mejtašu, trljao oči i kašljao. Stigavši na vrh Džidžikovca, sjetih se gas-maske koju je stari s ostatkom vojne opreme držao u ormaru. Brzo sam sletio do zgrade, utrčao u stan, maznuo gas-masku i vratio se pred CDA. Nakon nekog vremena, otišao sam cunjati po gradu. Kad sam se vratio, saznao sam da me je tražila milicija. Neko me je primijetio s maskom pa su pomislili da je to moje maslo. Sutradan sam čuo da je to Juka uradio, da malo “zabavi narod”

Samo što sam bio otvorio vrata, snažna detonacija baci me unutra. Mozak prestade funkcionirati. Uši prestadoše raditi. Vidjeh komešanje, bacanje plahti i ćebadi, ispadanje findžana, haos i košmar

Ideja za performans bila je jednostavna: prosit ću na ulici, stavit ću ispred sebe praznu konzervu američke humanitarne pomoći na kojoj piše “USA – Not to be sold or exchanged” u koju će narod stavljati pare. Okačit ću o vrat gitaru bez žica na kojoj ću “svirati”, a okačit ću i bijelu ploču na kojoj ništa ne piše

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!