Bosanski kolokvij

Baš ću zato ovdje reći direktno i jasno – umjesto kompleksne skraćenice BCHS (bosanski, crnogorski, hrvatski, srpski), za jezik naroda Bosne i Hercegovine ovdje predlažem jednu malo jednostavniju: BBBB

Praviš bosanski rječnik – nacionalista, organiziraš susrete studenata bosnistike kao prve takve vrste – nacionalista, ukažeš na općepoznate ali posebno zanimljive i važne činjenice o svome jeziku, književnosti, kulturi i tradiciji – nacionalista, otkriješ namjenski zatirane naučne istine o sebi i svojima, pri čemu uočavaš da su i oni drugi isto tako tvoji – nacionalista, raskrinkaš manipulacije i zablude, podmetnute neistine i ciljano kreirane laži – nacionalista, pomažeš obespravljenima da u svojoj zemlji svoj jezik (paradoksalno, ne?) uče u svojoj školi – nacionalista, i na kraju samo kažeš: “Evo me, tu sam!” – opet nacionalista. Ima da te nema, i to ti je

Ako neko veli da srpski zločinci su zapalili biblioteku, znači, osim što su time i nekulturni pa okolo pale biblioteke, da su svi Srbi zločinci, i da je to potpuno isto kao i Srbi su zapalili biblioteku, što opet i nije daleko od istine, ja ću se kao lingvist spaliti nasred čaršije pa neka u plamenu gorim kao što su 1992. gorjele knjige, mada se bojim da ni približno toliko nisam vrijedan. U epitafu može pisati: U plamenu ljubavi sagorio i otišao u vječnost

Kad je prije skoro deset godina visoka državna delegacija iz Sarajeva bila u jednoj od rijetkih posjeta Stocu, pa nekim slučajem završila u Carevoj džamiji, gdje se visokodelegirani službenici vraćaju u kože običnih ljudi, priđe Zijo jednom, onom najvišem, upita se s njim poruke, viknu mu selam, i veli mu još: “Dobrodošli u hrvatski Stolac!” – “Ma nije, ma nemojte, ma neće...”, nemušto će velikodostojnik

U nedostatku sebi “dostojnog” parnjaka oni konstantno željno žude za crvenom bojom, i to crvenom bojom svježe intelektualne krvi, ili se prepoznaju kao rasplakana dojenčad otrgnuta od dojke univerzalnih i čistih ideja, pa po navici posežu za svojom ručno rađenom ubuđanom gumenom cuclom stvarajući sebi lažni privid zadovoljstva, pri čemu nakon svega i dalje grozničavo za desert halapljivo sisaju palce lajkova nadobudne zavedene mase

U prvi razred Osnovne škole “Ragib Dizdar” u Stocu išli smo zajedno Dario, Irena i ja. Budi Bog s nama, naše računice nikako nisu ispadale na isti rezultat. Je li za to kriv učitelj Vicko, ne znam. Bojim se izreći tu tvrdnju, ali, eto, jedino što na kraju sigurno znam jeste da smo Irena i ja našli zajednički jezik

Podržite nas na Facebooku!