Apokrifni frazarij

Gledamo tuđim očima, govorimo tuđim riječima, gestikuliramo tuđim pokretima. Od tog nas mogu spasiti samo naše, vlastite oči. Može nas spasiti samo želja da nešto vidimo, da pogledamo oko sebe, da zapazimo svoju sjenku kako nas prati kroz grad, kako se pruža ispred nas, vere uz zidove, skriva i ponovno vraća (kad ste to posljednji put vidjeli?), da pogledamo bolje ljude s kojima živimo, grad u kojem živimo, svojim očima

Adem Pin vješto izbjegava potjeru i zamke po dalmatinskim, hercegovačkim i bosanskim gradovima i, na kraju, uvjeren da je zametnuo trag, vraća se u Daorson dok ne shvati da su ga tu čekali i da su mu tu namjestili konačnu zamku. U đubrovniku nalik na stećak (možda nešto za imaginarni muzej poput Trokutovog) slučajno ugleda ubijenog i bačenog čovjeka – čovjeka toliko nalik sebi kao da se pogledao u mrtvačko ogledalo. Adem Pin se uspinje na Daorson s fiksidejom da se preobrazi u sokola i poleti odozgo iznad predjela, sve dok ne pronađe, među svim stećcima, svoja vrata za bijeg na Radimlji

Otkako mi opominjuća uzrečica dođe u svijest, sve se čini od stakla. Stakleno sjećanje. I u njemu kao podvornik onaj Cervantesov Staklenko, koji sam po sebi zna kako je to biti suvišan čovjek. Čovjek koji prije svega smeta samom sebi, a ako toga nije u potpunosti svjestan, tu je onaj slonovski glas da ga podsjeti. Iako nastoji biti nježan, slon u prodavnici staklenih stvari na kraju se toliko zbuni da izgleda kao da je razgoropađen. I bježi ne bi li bio nevidljiv. Koliko bi samo želio, kad bi se toga mogao dosjetiti, da mu je otac bio staklar

I onda je uslijedila rasprava, teška rasprava čije riječi nisam u potpunosti razumio, ali sam shvatio da Don Miguel ne brani svoj posao i svoj život, iako je to govorio, nego da iz njega govori neka panična ljubomora koju sam prvi put vidio u životu i koja me zaprepastila. Ništa mi u tome nije bilo jasno osim da je stvar nepravedna i, na neki način, vrlo opasna. – Sad znam zašto vi nikada nećete narasti – rekoh im ljutito

Derviš je izgledao drukčije od bilo koga u njegovoj tamnoputoj i bučnoj porodici. Bio je plav. I ličio je na Herkulesa iz filmova koji su u to vrijeme dolazili u naš grad. Jedina razlika između njega i glumca koji je igrao Herkulesa bila je u tome što je Dervišovo maljavo tijelo bilo prekriveno tetoviranim ženama, zmijama i sličnim stvarima. Kad se umivao i prao na česmi u dvorištu, te su žene poskakivale kao da se bude iz sna. O zmijama da i ne govorim

Nažalost, sve je manje prirode koju čovjek nije učinio neprirodnom. Sve je veći čovjekov prostor, a sve manji onaj flore i faune. Što civilizacija više ulazi u nesputanu prirodu, više se od nje udaljuje. Prašume se pretvaraju u botaničke bašče i zoološke vrtove. I kako da u takvom svijetu neko vjeruje lovcima, rijetkima od rijetkih koji pokušavaju živjeti u prirodi i s prirodom

Nekad je možda bio čudo u areni. Pokazivao na svoj način ono što su ga naučili u neosporno uglednoj školi. Ni tad nije bio sretan. Ali, primjećivali su ga, pljeskali mu i, u trenutku, kratkom trenutku, onom koji ostaje u sjećanju, osjećali ljubav za nj. I on je to osjećao. Tad je, dok je slikao nekog njegovog pretka, i Velasquez mislio na nj. Vidio sam njegov pogled na slici. Neiskazivi pogled konja. Šta bi se moglo više reći o tome? Imao je svoje ime, svoj rodoslov i svoju snagu kojom su se, kao i sad, koristili neki drugi. Ne on

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!