Apokrifni frazarij

I onda je uslijedila rasprava, teška rasprava čije riječi nisam u potpunosti razumio, ali sam shvatio da Don Miguel ne brani svoj posao i svoj život, iako je to govorio, nego da iz njega govori neka panična ljubomora koju sam prvi put vidio u životu i koja me zaprepastila. Ništa mi u tome nije bilo jasno osim da je stvar nepravedna i, na neki način, vrlo opasna. – Sad znam zašto vi nikada nećete narasti – rekoh im ljutito

Derviš je izgledao drukčije od bilo koga u njegovoj tamnoputoj i bučnoj porodici. Bio je plav. I ličio je na Herkulesa iz filmova koji su u to vrijeme dolazili u naš grad. Jedina razlika između njega i glumca koji je igrao Herkulesa bila je u tome što je Dervišovo maljavo tijelo bilo prekriveno tetoviranim ženama, zmijama i sličnim stvarima. Kad se umivao i prao na česmi u dvorištu, te su žene poskakivale kao da se bude iz sna. O zmijama da i ne govorim

Nažalost, sve je manje prirode koju čovjek nije učinio neprirodnom. Sve je veći čovjekov prostor, a sve manji onaj flore i faune. Što civilizacija više ulazi u nesputanu prirodu, više se od nje udaljuje. Prašume se pretvaraju u botaničke bašče i zoološke vrtove. I kako da u takvom svijetu neko vjeruje lovcima, rijetkima od rijetkih koji pokušavaju živjeti u prirodi i s prirodom

Nekad je možda bio čudo u areni. Pokazivao na svoj način ono što su ga naučili u neosporno uglednoj školi. Ni tad nije bio sretan. Ali, primjećivali su ga, pljeskali mu i, u trenutku, kratkom trenutku, onom koji ostaje u sjećanju, osjećali ljubav za nj. I on je to osjećao. Tad je, dok je slikao nekog njegovog pretka, i Velasquez mislio na nj. Vidio sam njegov pogled na slici. Neiskazivi pogled konja. Šta bi se moglo više reći o tome? Imao je svoje ime, svoj rodoslov i svoju snagu kojom su se, kao i sad, koristili neki drugi. Ne on

Otpočetka me je slušao pažljivo. I izgledao je iznenađen. Posve iznenađen. Nisam znao šta bih o tom mislio. A onda mi je on počeo govoriti, strasno, i razumio sam svaku njegovu riječ, svaku pomisao i primisao. Fascinantno. Naravno, prije nego što je posve uronio u duhovnost, bio je slikar. I kipar. I ko zna šta još?! Njegova priča, međutim, otvorila je neka vrata izvan mogućeg. Obojica smo bili zatečeni. Što je više govorio, postajao sam sve više svjestan da je projekt o kojem mi je govorio neka vrsta javnog izvođenja Vudžuda sa svim nijansama koje u toj priči postoje

Ne prihvatate ništa novo za gotovo, zar ne? Isuviše su vas često varali. E, vidite, baš u tom grmu leži zec (slatki mali frazični), leži i drhturi od straha da ga ne dograbi zmija, ona ista zmija koja budalu capi i drugi put iz iste rupe

Kad je kafanska pjesma, što se trudila da bude nalik na sevdalinku, preplavila svijet i slušaoce, veliki su pjevači čuvali i sačuvali, a kasnije i prisvajali neke sevdalinke. Sjećam se, iz djetinjstva i mladosti (pamtim ih i čujem u svom uhu), glasova nepoznatih i poznatih pjevačica i pjevača

Ništa nije toliko neistinito kao jezik koji bježi od jezika. Taj se jezik sve više pretvara u pepeo, u pepeo nad našim glavama, taj jezik u kojem je sve buduće: buduća sreća, buduća bogatstva, buduća budućnost... Istiniti istraživači jezika, međutim, znaju da je u njemu živo i prošlo i sadašnje i buduće

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!