Stajališta

Čitam sjajnu poeziju moje žene koju je pisala onako usput, bez literarnih ambicija i namjere da ove u svakom smislu zaista ostvarene pjesme posloži u zbirku i objavi. Čitam, vidim da u rukama imam prekrasnu simboličko-apstrahiranu liriku, a kleptomansko blasfemična primisao u meni sve je jača: uzeti njene pjesme i pojaviti se s njima na pjesničkoj smotri

Ratni je mart 1993. Od jutra pada sitna kiša, savršeno vrijeme za spavanje, za bacanje u bezdan, ali spavalo se intenzivno cijelu noć, i taj egzil nije u igri. Više ništa ne preostaje da se radi, osim sjediti kao u tamnici i brojati sekunde, brojati minute, brojati vječnost. Ali oko 11 sati, velikom milošću samog proviđenja (ili, da budemo precizniji, pregovaračkom intervencijom UN snaga), puštena je struja i sobu je obasjao nadzemaljski nur lustera

Nekoliko dana nakon što je moja izložba postavljena u kafani “Sirano”, u posjetu je došao predsjednik Izvršnog komiteta XIV zimskih olimpijskih igara drug Branko Mikulić s olimpijskom svitom. Provlačeći se između kafanskih stolova i iznenađenih i začuđenih gostiju, drug Branko razgledao je izložene karikature. Nakon razgledanja, kazao mi je da izložbu obavezno treba vidjeti gospodin Juan Antonio Samaranch, predsjednik Međunarodnog olimpijskog komiteta, ali da ga ne može dovesti ovdje, u kafanu

Podržite nas na Facebooku!