Stajališta

Novembar je, tmuran, hladnjikav. Stare majke odavno su se zatvorile u kuće, a u opustjelim avlijama vidi se tek poneka mačka. Nigdje živog roba. Znam to stoga što svake večeri izlazim u kraću šetnju, zapravo svojevrstan tjelesno-mentalni trening: razgibam se kratkom i oštrom šetnjom, prohodam i uobličim konstruktivne misli koje mi se vrzmaju u glavi

Uz natuknicu kako su Sarajlićeve pjesme izražavale lutalački, proleterski duh nezaposlenih radnika i umnih buntovnika, Begić navodi i bizaran i tugaljiv podatak o njemu: “Napisao je mnogo pjesama koje su, izgleda, poslije njegove iznenadne smrti pred II svjetski rat, nepažnjom bile uništene. A uništila ih je, kako se moglo doznati, njegova vlastita mati, koju je neviđenom ljubavlju volio, ne znajući šta to predstavlja, ona je njegove papire spalila odlažući s njima vatru”

Iskustvo čovjeka na ovom tlu prožeto je nekom ukletošću. Jedini kontinuitet zapravo je neprestano građenje utvrda i ograda, odnosno rušenje tih tvrđava i gradina, rušenje i građenje, rijetko na istom mjestu, rijetko kao nastavak iskustva, gotovo uvijek kao novi početak. Zemlja je bremenita svojim pričama, a mi smo još gluhi za te njene priče, još nemamo dovoljno želje, a to odmah znači i sredstva, da uistinu zaokružimo svoje znanje o bivšem kako bismo jasno mogli pogledati u buduće

Na vratima se pojavi mlada, ljepuškasta djevojka i, ispostavit će se, ne baš odveć bistre pameti, živi dokaz da nam Njemačka upravo takve velikodušno ostavlja. – Dobar dan! Prikupljam potpise za dobrog i pametnog prijatelja, našeg Tuzlaka! To se zove peticija, znate?! Pa, kad skupim dovoljan broj potpisa, on će ući u Federalni parlament da ih malo razdrma?! Samo sjede i primaju velike plaće! Ništa ne rade! – A on neće veliku plaću!? Samo želi da ih razdrma!? – Hoće on veliku plaću, ali želi i da ih razdrma! Zar to nije lijepo

Koračam ka kući, s mukom se probijam kroz nesnosni smrad alkoholnih isparenja, na trenutak osupnut i zgrožen, snažno osjetih da, ovakav kakav jesam, zaista bitišem u teškoj robijašnici, pa valjda zbog toga, zbog svekolikog osjećanja egzistencijalne tjeskobe, nenadano se javi, ili, bolje rečeno, sinu mi kao blještavo, iluminirajuće svjetlo, hazreti Mevlanin bejt iz Mesnevije

Pijemo vodu, razgovaramo, teško, mučno, usiljeno, on, pak, tek da nešto kaže, pita pišem li za tamo neke novine, čuo je, veli, od nekog da pišem za tamo neke novine; velim da je dobro čuo i da zaista pišem za tamo neke novine, potom ustajem, zahvaljujem mu se na toplom dočeku i gostoprimstvu, pa, kao šaleći se, širim ruke, smijem se, i pozivam ga da mi kao novopečeni djed padne na grudi junačke. Zbunjeno me gleda, privijam ga u zagrljaj, snažno stiskam i šapućem na uho: “Slušaj, bilmezu...”

Sve u svemu, govoriš ono što jesi. Sebe govoriš. Pojedine riječi u svemu tome imaju dramatičnu ulogu. Najednom se pojavi nova riječ, došla odnekud sa svjetskih sastanaka koji su uvijek sudbinski. Jedno je poznato javno lice svake godine unosilo u svoj rječnik nepoznatu novu stranu riječ i uporno je ponavljalo sve dok svima ne bi postalo jasno da je u njoj skrivena obična riječ

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!