Stajališta

Našao sam se u potpuno nepoznatom kvartu Damaska i beizdejno šetao. Nakon nekog vremena, našao sam se u aleji s luksuznim građevinama. Očigledno je to bio rezidencijalni dio grada. Ispred jedne vile prišao mi je stražar i ljutito zagrmio na mene. Pokušavao sam objasniti kako sam dospio tu, ali nije pilo vode. Tek kada sam, na upit odakle dolazim, spomenuo svoju zemlju, lice smrknutog brkice razvedrilo se. Počeo me je grliti i skoro kroz plač govoriti o Bosni

U neko od stabala znali smo se u jurnjavi zabiti sankama, pa se i dan danas pipa mjesto gdje je nekada davno stršila ogromna čvoruga. Drugo neko stablo bilo je zaklon za vrijeme odsudnih borbi s “adnanovcima”, susjednom rajom. Treće vraća sjećanje na takmičenje u gađanju plastičnim praćkama kupljenim u Robnoj kući. Četvrto je sakrivalo pogled na komšinicu koja se presvlačila. Svako stablo na Džidžikovcu krije nešto, taj neki naš duboko prepleteni zajednički život

Jedne nedjelje, nakon opetovanog Vasićevog izljeva antikomunizma i antiislamizma, rekao sam mu da ću knjige ipak birati spram vlastitog ukusa, jer je, očito, njegova, Vasićeva, intelektualna oštrica, uslijed predanog čitanja ksenofobne i rasističke literature, ne samo otupjela nego i zahrđala; da s nedovršenim intelektualcima, sužene, jadne percepcije i uma nadojenog mržnjom, ne želim imati nikakvog posla i da se, ma koliko to Vasiću paralo srce, ne zovem Ilija, niti ću se ikada tako zvati

Noć je. Zakašnjeli prolaznik trči preko ćuprije. Gdje bi u ovo doba mogao zakasniti? I hoće li njegovi koraci biti zabilježeni u kameni tefter ćuprije? Naravno da hoće. Kao što se vraćaju i ljudi iz dana: čovjek u skupom odijelu povraća preko ograde nakon napornog poslovnog objeda. Potom neka porodica iznad koje lebdi balon-dinosaurus. Dolazi i djevojka-leptir. Drukčije je odjevena, ali usne su joj crne. Dugo gleda u vodu, sve dok je mladić ne uhvati za ruku. Odlaze zajedno

Nas to ne čudi jer smo zaista izgubili mjeru, a to možda ponajviše dokazuje slučaj napada na jednu dovu za mir. U dovi upućenoj narodu Turske, Sirije (Šama) i Palestine nema ni prizvuka političkog. Više je od dojma da je pisana u najboljoj namjeri da muslimani, osim brige za svoju obitelj, džemat i zajednicu, dove i za stanje u ummetu. To je i obaveza svakog muslimana na svijetu. Barem je tako oporučio Poslanik islama. Ali, među nama hodaju umišljeni “poslanici”, pa je valjda nemoguće to objasniti zlonamjernicima i kritičarima svake fele koji sada i dovu pretvaraju u mjesto spora.

Tog je dana bilo nešto drugačije. Počeo je kazivati svoju životnu priču. Nije se mogao podičiti mladošću i onim što je činio. Zapravo, sve mu je bilo nekako bliže i primamljivije od, recimo, džamije, iako je stanovao nedaleko od nje. Čak se znao i ismijavati s ljudima koji su mu, odazivajući se ezanu, prolazili ispred kuće. U takvom ga stanju zatiče rat. Vrlo brzo zaglavit će u logoru i osjetiti svu žestinu dušmansku

“Naš je cilj Hrvatska. Slobodna, nezavisna Hrvatska, očišćena od komunističke pošasti i srpske hegemonije. Stoga, pozivam te da nam se pridružiš u našoj uzvišenoj nakani. Ti, kao Hrvat islamske vjeroispovijesti, hrvatski cvijet, kako je to često znao kazati naš slavni poglavnik, morao bi znati da je ovo odsudan trenutak i da vremena za čekanje nema”

Podržite nas na Facebooku!