Stajališta

Stvar je vrlo jednostavna i od bošnjačke politike jasno artikulirana više puta. Dobrodošlica je uvjetovana poštivanjem protokola – Sarajevo je glavni grad BiH, predsjednik susjedne države prvo razgovara s predsjednikom (predsjednicima) BiH, a ne predsjednikom RS-a. Prvo se dolazi u Sarajevo, a ne u Banju Luku ili Ljubuški. Poštivanje bilateralnih odnosa preduvjet je opstanku bilo kakvih budućih odnosa. O da, zato je bitno da premijer Denis Zvizdić uskoro posjećuje Srbiju, zato je bitno da pod uvjetom poštivanja državnosti BiH postoji otvoren diplomatski kanal s Tomislavom Nikolićem. Jest, tzv. Toma Grobar četnički je vojvoda s Romanije, ali je i predsjednik Republike Srbije.

Tamo neke 1990. godine kod nas se na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu desio crnac. Jednostavno se pojavio na večernjem aktu, sjeo među nas i počeo crtati. Siguran sam da je bilo onih koji su prvi put uživo vidjeli nekog ko je tako izgledao. Taib, Sudanac, bio je tih i sramežljiv, lakovjeran i prostodušan. Bilo ga je stid obraćati se djevojkama. Bio je nespretan i nesnalažljiv, ali se na neki čudan način uklopio i brzo postao omiljen i zabavan

U našoj socio-političkoj stvarnosti kabadahija, iliti proizvođača straha i beznađa, sve je više i sve su osioniji, a nakaradni proces “prevrednovanja svih vrijednosti”, čiji su kreatori upravo oni, odavno je okončan i uobličen u sistem u koji su, linijom manjeg otpora ili po principu “kraju lađu”, ušli trčećim koracima i u buljucima oni, prije svih intelektualci, koji su, hipotetski, trebali i morali biti lučonoše artikulirane i snažne građanske svijesti

A, baš tako ga je isto jedan vrijedan Crnogorac srbinske narodnosti ljupko zaždio i gromko priždio svakome inome Srbinu pa mu tako, eto, za vijeke vjekova utjerao znanje o jeziku koji se ne pravi od majke države nego se pravi iz rođenog naroda. No, opet, kažu, jezik se rađa, k'o i dijete što se rađa. I pravi. K'o đetić. Zato vele da odveć zbore i ovo: “Država mi je Srbija, ja sam Srbin, jezik mi je srbinski”

Sjedi jahač na svojoj bedeviji kao da je izložak u Zemaljskom muzeju. Sve je više nalik tom asocijativnom deliji. Vidi se ponos na njegovom licu. A vidi se i ponos majstora koji ga je načinio. Naravno, tu je i ponos donatora koji je za ovo jedinstveno čudo odvojio dio svoga mučno zarađenog novca

Dugo je klošario: trava, alkohol i ostalo. Dani samotraganja i halucinacija. Narkorazmišljanja: je li bitak okrugao ili u obliku džointa? Tipične peripetije. U životu sve treba proći. Iskustvo se ne može steći za knjigom. Treba kušati život u njegovim gorkim predjelima. Obići sve, zaviriti u svaki ćošak. Treba sići na dno. “A kada dođeš na dno, shvatiš da je dolje, čovječe, rupa.” (Džimi)

Obukoh se i iskradoh napolje pokraj recepcionera koji je zijevao. Nije mi smetala kišica koja je sve natapala. U gomilama smeća dominiraju jelke kojima sudbina nije namijenila dug život, a do prije neki dan prodavane su po cijeni od 50 dolara za komad. Šutao sam odbačeni plastični šešir na kojem je pisalo “Happy new year”. Sve dok nije odletio pod parkirani automobil. Postnovogodišnja depresija osjećala se u zraku, ljudi kao da su se umorili od praznika i zasitili nerada. Možda bismo baš sad svi trebali krenuti na godišnji odmor

I odmah u holu susretnem bivšeg kolegu i dragog prijatelja. Jako se obradovao što me vidi nakon toliko godina, pa me pita gdje sam, šta radim, ovo, ono. Kažem onako kako jeste, on klima glavom, pažljivo sluša, znam da zna za mene i Parande i zna da sam zbog nje napustio fakultet, pa ne spominje ni nju, ni moj propali studij, nego priča kako je u međuvremenu dogurao do pozicije docenta, ali, veli, plata je niska i, valjda da me utješi, kaže kako i nije neka šteta kada “neko” napusti studij; može se, veli mi, i bez visoke nauke sasvim ugodno živjeti. “Oprosti, ali ne bih se s tobom baš mogao složiti”, rekoh mu i ispružih ogrubjele ruke izukrštane dubokim brazdama nalik na sparušenu hrastovu koru

Podržite nas na Facebooku!