Sport

Pred Eurobasket 1993. godine u Njemačkoj, samo tri bosanskohercegovačka igrača igrala su i živjela izvan BiH. Ostali su bili u Bosni i trebalo ih je okupiti, prebaciti van zemlje i spremiti za turnir. I to je osnova dokumentarnog filma The Long Shot, kojeg u Bosni i Hercegovini snima španski novinar i scenarista Álvaro González-Aller. Te 1993. godine tim kojeg je s klupe predvodio selektor Mirza Delibašić osvojio je osmo mjesto na prvenstvu, a Sabahudin Bilalović bio je najbolji strijelac turnira

Sabrina želi da Sarajevo opet bude bh. klub, a Valentin Ilievski, direktor svih direktora, za sada to ne postavlja kao težnju. On bi opet gradio stadion. Za koga samo, nije se izjasnio. Tribine su prazne, momče makedonsko!

Edis Mulalić, sveznalica i djelitelj lekcija, ponaša se, u najmanju ruku, kao čovjek koji je osvajao prvenstva i kupove kao trener. A, ustvari, bilanca je jasna. Radeći kao trener, Željezničar nije doveo do Evrope, sačuvao je crnogorski Dečić od ispadanja, a Mladost je spustio stepenicu niže, pa je igrao ligu za opstanak.

Takav kakav je, Čelik je bio dugo zatvorena knjiga; tavorio u prosjeku bh. fudbala, a kuća je ostajala bez jedne po jedne cigle, blizu urušavanja. Nije li čudno da u klubu nestaje dokumentacija, da gotovo niko više ne može napraviti ozbiljnu analizu o tome koliko zaista ovaj klub duguje. A neko je radio u tom klubu i neko je sklonio dokumentaciju. Nekome je bila dostupna, navijačima sigurno nije.

Jedina su navijačka grupa koja je zadržala komunistički naziv, mada je zamisao bila sasvim drugačija. Krajnost. Ne ulazeći u ideološke poglede osoba koje su sebe nakon Drugog svjetskog rata nazivali “Križari” i sakrivali se u planinama i pećinama, njih su komunisti zvali “Škriparima”. Dakle, ta grupica mladih ljudi opredijelila se za komunističko kumstvo njihovom imenu, a to ponajbolje govori koliko ni sami ne znaju koja im je misija.

Sloga iz Siminog Hana ima stadion, a on ima Slogu. Taj njegov stadion nije ništa drugo nego kavez koji dobro dođe da sudija ne bi mogao pobjeći kada ga “zaganja” lokalna ekipa pošprajcana domaćom lozom. Trebao bi se Husić postidjeti tim društvenim parama izgrađenim, ali ipak sada njegovim betonskim kavezom.

Podugačak bi bio spisak imena razvrstanih po sportovima, i to samo pokazuje našu nemoć. Pa nama su svojevremeno htjeli ukrasti stonoteniserku. Ipak, ne znači da moramo toliko malo cijeniti ono što nosi dres bh. nacionalnih reprezentacija. Uostalom, ovi kao Jozo, Alex ili Daniel uvijek stvaraju nelagodu. Uvijek su na pola gasa. Njima se titra da se ne bi uvrijedili.

Hajde, neka je upravljač sretan, ali tu je i “daljinski upravljač”. Neki Ken, čovjek od povjerenja kojem se mailom traži odobrenje za kupovinu toalet-papira. Pa se onda čeka odgovor i dok se dočeka ostadoše us*ni i direktorica i njoj podređeni. Ali, ni on sigurno nije kriv.

Rukomet je najtrofejniji sport u Hadžićima. Klub postoji od davne 1966. godine. Ime su mijenjali nekoliko puta, klupska historija pamti nazive “Partizan”, “Ingrap”, pa od kraja agresije na BiH do 2010. godine “Željezničar Ingrap Hadžići”. Kako god da se zvali, svoje su navijače navikli na uspjehe. Sada su ponovo na stazi uspjeha uz pomoć generalnog tursko-švicarskog sponzora, kompanije “Dido Group”

Podržite nas na Facebooku!