Prozorsko okno

Još se kao maloljetnik pridružio Muderizovoj jedinici, kasnije Četvrtoj muslimanskoj slavnoj brigadi, s kojima je učestvovao u svim bitkama. Otac mu je položio život kao šehid, a i sam je Esad tri puta ranjavan

“Krenuo dedo kući za ovcama, k’o što i vazda radi. Kad, šta će ti biti, pred njega stupi međed. Pravi pravcati međed. I kako stupi pred njega, krenu pravo put njega. Tu se latili i dobro se pronosali. Đahkad međed obori njega, a đahkad i on medu na zemlju baci. Vidio dedo da je vrag odnio šalu i da tu nisu čista posla, počeo učiti i što zna i što ne zna. A-a, ne pomaže. Sjeti se u neka doba E'ūze...”

“U ratu ga izveli na strijeljanje. Bio je sav izrešetan, ali je Allah htio da ostane živ. Sahatima poslije strijeljanja derao se i jaukao. Naišao je ko je trebao da naiđe i završio je u mostarskoj bolnici. U krevetu do njegovog ležao je drugi ranjenik. Tom drugom ranjeniku došla je posjeta, a u posjeti je bio, glavom i bradom, onaj koji ga je strijeljao. Kada ga je vidio živog, istog časa ga je izbacio kroz prozor. Zamisli, strijeljan i izranjavan, i baš kada se malo oporavio, bačen kroz prozor”

Nevjerovatno je da se narodu koji je doživio genocid, progon, silovanja, paljenja, logore i sve druge vrste tortura i pokušaja da ga se u korijenu sasiječe, nakon svega toga, svim silama sada nastoji ukinuti i pravo na jezik, kulturu, tradiciju i normalan život

“Kažem ti, hoće da izlude ionako isprepadani svijet. Gledaš li ti ikada ove njihove prognoze? Malo-malo pa upalio se neki alarm, te narandžasti, te crveni, te vaki, te naki. Kakav, bolan, crni alarm, pustite ljude da malo dahnu dušom! Svemu se danas nalaze nekakva opravdanja. U moj se vakat za teška i neotesana insana govorilo 'nehora'; danas su to nekakve meteoropate”

I kao učenik medrese i kao student FIN-a, u sebi sam nosio jednu jasnu i preciznu fobiju. Naime, mislio sam: mogu biti hodža, ali umrlog opremati, e to neću nikad za nikad. Ne smijem i tačka. I baš kad sam se uklopio u džemat, javiše mi da sutra ima dženaza. Ko je umro? Muškarac. Majko moja mila! Ako kažem da ne smijem opremati, svako će reći: “Kakav je to hodža?”, i neka će, jer bih i ja tako rekao da sam na njihovom mjestu. Ako odem da opremam, skljokat ću se pored umrlog i eto ti još veće sramote

A, onda, dođoše Simini četnici. Ubiše Zvornik, i u njemu Skočić, i u njemu Ribiće. Odveli ih u drugo selo i nad njima se iživljavali onako kako to ni hajvanu ne priliči. Na kraju ih, redom, potamanili. Ismeta, Šefku, Zlatiju, Zijadu, Suvadu, Almasu, Ismetu, Sabriju, Zlatu i Ziju. Ah, Simo, Simo, bit će da si se malo preračunao! Nisi, veliš!? Eno ti Zije, živ da življi ne može biti

Našao sam se u potpuno nepoznatom kvartu Damaska i beizdejno šetao. Nakon nekog vremena, našao sam se u aleji s luksuznim građevinama. Očigledno je to bio rezidencijalni dio grada. Ispred jedne vile prišao mi je stražar i ljutito zagrmio na mene. Pokušavao sam objasniti kako sam dospio tu, ali nije pilo vode. Tek kada sam, na upit odakle dolazim, spomenuo svoju zemlju, lice smrknutog brkice razvedrilo se. Počeo me je grliti i skoro kroz plač govoriti o Bosni

Tog je dana bilo nešto drugačije. Počeo je kazivati svoju životnu priču. Nije se mogao podičiti mladošću i onim što je činio. Zapravo, sve mu je bilo nekako bliže i primamljivije od, recimo, džamije, iako je stanovao nedaleko od nje. Čak se znao i ismijavati s ljudima koji su mu, odazivajući se ezanu, prolazili ispred kuće. U takvom ga stanju zatiče rat. Vrlo brzo zaglavit će u logoru i osjetiti svu žestinu dušmansku

Razgovor o Hočku i zvonu zabilježio sam ovako. Za nekoliko minuta trebao se oglasiti ezan. Utom su zatreštala zvona sa zvonika gradske crkve. Bilo je dvije ili tri minute do podne. “Zanimljivo, nikad ne zvone okruglo u dvan'est!?”, promrmlja Ibro. “Tačno. A znaš li što je to tako?”, drecnu se Ismet, kao da je jedva čekao to pitanje

Podržite nas na Facebooku!