Prozorsko okno

Kako se postaje pisac? Je li to neki zanat? Uči li se kakva škola za to i odakle, uopće, tim ljudima, Selimoviću, Mulabdiću, Kulenoviću, Zoli, Kunderi i ostaloj kompaniji, dakle, odakle im ideje za knjige? Činilo mi se tada da mi apsolutno ne bi bio problem da je i ja napišem – samo da mi je neku ideju

Zanimljivo je i iskustvo s jednom gospođom u poodmaklim godinama. Pitala me je ima li kod mene kupiti Kur’an, ali “onaj pravi”. Eto ga, de, sad ima pravi i krivi, kontao sam u sebi i na kraju zatražio objašnjenje. Gospođa je bila jasna: ona ne zna učiti u Kur’anu, pa kad ima priliku, prati mukabelu, i to na transkripciji arapskog teksta na latinici. Prateći, tako, zamijetila je grešku i silno bi željela naći “pravi” Kur’an, odnosno njegovu pravu transkripciju

: Do unazad koju godinu, teravija je, bez premca, bila najposjećeniji namaz. Danas to, barem u mom džematu, i nije slučaj. Više ljudi dođe, recimo, na podne. Međutim, generalno gledano, teravija jeste najposjećenija. Mnogo je onih koji poste i skoro da ne svraćaju ni na jedan vakat, ali su na teraviji redovni, iako je ovaj namaz sunnet – ko ga klanja, ima nagradu, a ko ga izostavi, nema grijeha. E, sad, ako ćemo do kraja iskreno, ni Bajram nije u rangu stroge obaveze – farza, ali se kod mnogih Bošnjaka smatra crvenom linijom ispod koje se ne smije

Ima nešto posebno u tom iftaru. Na momente me njegova čarolija podsjeti na priče o nekadašnjim seoskim mevludima koji su bili prilika da se svijet okupi i druži, da se čuje kakav lijep i poučan vaz, ali i da se koji mladić zagleda u kakvu djevojku

“Kakav je posao? Mislim, šta ćeš raditi?” – “Brodogradilište, jarane. Farbamo čamce, jahte i manje brodove. Nemam ti pojma ni ja, tako su nam rekli.” – “Znaš li to raditi?” – “Okle ću znati. Jedina jahta koju sam vidio je ona na TV-u, Abramovičeva, ali sve se nauči. Nisam znao ni zidati, pa sam zid'o; nisam znao ni bager upaliti, pa sam kasnije s rovokopačem mog'o jaje premjestit' da se ne razbije... Nauči se sve.”

Još se kao maloljetnik pridružio Muderizovoj jedinici, kasnije Četvrtoj muslimanskoj slavnoj brigadi, s kojima je učestvovao u svim bitkama. Otac mu je položio život kao šehid, a i sam je Esad tri puta ranjavan

“Krenuo dedo kući za ovcama, k’o što i vazda radi. Kad, šta će ti biti, pred njega stupi međed. Pravi pravcati međed. I kako stupi pred njega, krenu pravo put njega. Tu se latili i dobro se pronosali. Đahkad međed obori njega, a đahkad i on medu na zemlju baci. Vidio dedo da je vrag odnio šalu i da tu nisu čista posla, počeo učiti i što zna i što ne zna. A-a, ne pomaže. Sjeti se u neka doba E'ūze...”

“U ratu ga izveli na strijeljanje. Bio je sav izrešetan, ali je Allah htio da ostane živ. Sahatima poslije strijeljanja derao se i jaukao. Naišao je ko je trebao da naiđe i završio je u mostarskoj bolnici. U krevetu do njegovog ležao je drugi ranjenik. Tom drugom ranjeniku došla je posjeta, a u posjeti je bio, glavom i bradom, onaj koji ga je strijeljao. Kada ga je vidio živog, istog časa ga je izbacio kroz prozor. Zamisli, strijeljan i izranjavan, i baš kada se malo oporavio, bačen kroz prozor”

Nevjerovatno je da se narodu koji je doživio genocid, progon, silovanja, paljenja, logore i sve druge vrste tortura i pokušaja da ga se u korijenu sasiječe, nakon svega toga, svim silama sada nastoji ukinuti i pravo na jezik, kulturu, tradiciju i normalan život

“Kažem ti, hoće da izlude ionako isprepadani svijet. Gledaš li ti ikada ove njihove prognoze? Malo-malo pa upalio se neki alarm, te narandžasti, te crveni, te vaki, te naki. Kakav, bolan, crni alarm, pustite ljude da malo dahnu dušom! Svemu se danas nalaze nekakva opravdanja. U moj se vakat za teška i neotesana insana govorilo 'nehora'; danas su to nekakve meteoropate”

Podržite nas na Facebooku!