Svijet

Ima li smisla pisati van Turske o novom predsjedniku jedne izmirske općine koji je naredio da se s trga skine velika slika Ömera Halisdemira, heroja otpora pokušaju gülenističkog puča 15. jula 2016. godine, koji je, svjesno položivši život, bitno promijenio tok puča? Ili o gradonačelniku grada Bolu čija je prva naredba bila da ukine pomoć u hrani sirijskim izbjeglicama? Možda nema, ali to su ti “mali”, lokalni, u inostranstvu “nevrijedni” dijelovi mozaika koji ukazuju na put kojim CHP i sateliti žele usmjeriti Tursku

Indonezija je dala novu priliku Jokowiju, kako je nadimak njenom predsjedniku, da dovrši reforme koje je obećao napraviti kada je prvi put došao na vlast prije pet godina. Međutim, očekivanja nisu ni približno onakva kakva su bila kada je izabran 2014. godine. Poraz Prabowa (koji je odbacio rezultate izbora i proglasio se pobjednikom) znači i nestanak prijetnje sekularnosti zemlje koju je nosilo koketiranje tog bivšeg generala s radikalnim frakcijama.

Francuski portal Mediaparte u februaru je u tekstu naslova Genocid u Ruandi: Isplivale laži Francuske objavio kako Francuska “prikriva stvarne krivce za genocid u Ruandi”, u kojem su militanti Huti ubili oko 800 hiljada pripadnika plemena Tutsi. Francuska, koja je na međunarodnoj i nacionalnoj razini kritizirana zbog toga što je dugogodišnji pristaša genocidne vlade Huti u Ruandi, također sprečava pristup dokumentima o genocidu.

S ovim novim izdankom “Arapskog proljeća” i njegovim mogućim proširenjem na zemlje podsaharske Afrike preživjeli iz kluba starih dinosaurusa, kao što su Paul Biya, predsjednik Kameruna od 1982, Teodoro Obiang, predsjednik Ekvatorijalne Gvineje od 1979, ili Yoweri Museveni, predsjednik Ugande od 1986. godine, imaju dobre razloge za zabrinutost.

Nedavno se među nekoliko relativno nezavisnih američkih infoslužbi pojavio podatak da se “Hasbara” bavi subjektivnim oblikovanjem medijskih reportaža koje se odnose na Izrael, Palestinu, kao i na prateće pojmove, imenice, opise događaja i političke kovanice, te na ratnu i vojnu terminologiju. Otkrivena je njihova lista uputa za medije

Prijetnje izvođenjem mase na ulicu, prijetnje izbornoj komisiji koja radi svoju dužnost, te uopće podizanje napetosti vraća nas na pitanje o eventualnoj namjeri da krađa bude očigledna kako bi se obrtanjem situacije naglavačke i AKP-ovo traženje da se legalnim i legitimnim putem glasovi pošteno izbroje to predstavilo kao pokušaj uzurpacije, što bi bio dovoljan povod da se pokuša “Gezi park 2.0”

Njegova vojna ekspanzija i nadmoć nad vladom Tobruka, alternativno onoj u Tripoliju, ne bi bila moguća bez logističke i vojne potpore Egipta i Arapskih Emirata. Zamotan u žestok antiislamistički govor kako bi prikrio svoju pretjeranu ambiciju za moći, Hafter izgleda kao tačna replika njegovog velikog međunarodnog podupiratelja, egipatskog maršala Abdelfatá al-Sisija. Kao i on, nada se da će dobiti potporu Zapada koristeći džihadističko strašilo.

“Napast da vjerujemo u mržnju i osvetu kao legitimno sredstvo za brzo i učinkovito traženje pravde je uvijek prijetnja”, rekao je Franjo, “ali iskustvo nam govori da mržnja, podjela i osveta jedino što postižu je ubijanje duše naših naroda. Neće biti mira među narodima bez mira među religijama”, kazao je Franjo, citirajući njemačkog buntovnog teologa Hansa Künga.

Podržite nas na Facebooku!