Kultura

Godine 1895. objavljen je roman Bez nade dvojice autora, Osmana Nuri Hadžića i Ivana Milićevića, Mostaraca koji su pisali pod zajedničkim pseudonimom Osman-Aziz. Ovaj višestruko značajan kulturološki fenomen u književnoj kritici prolazio je gotovo nezapaženo sve do pojave Muhsina Rizvića i njegove studije o preporodnoj književnosti

Albert Lord 1950. godine u ponovnom posjetu Sandžaku zabilježio je oko 20.000 stihova, završavajući tako posao svog mentora i upotpunjujući grandioznu zbirku od oko 100.000 stihova Avde Međedovića. Avdo je 1950. godine drugi put ispjevao Ženidbu Smailagić Meha, kao i još tri pjesme koje je Milman Parry već bio zabilježio 1935. godine

Akademik Dževad Karahasan, romanopisac, dramatičar i esejist, koji u svojim djelima dospijeva do samog ruba iskazivog, do granice na kojoj se, čini se, tekst, iako neizrečen, počinje ispisivati u našim slutnjama i obznanjivati mnogo uvjerljivije nego tamo gdje je izgovoren, za Stav govori o svom Hajjamu iz romana Što pepeo priča, o (ne)moći znanja, o svojoj komunikaciji s čitaocem, o prividu slobode u svijetu u kojem živimo te o prodiranju fenomena zvanog globalizacija u samu književnost. Likovi pomoću kojih ovaj autor najjače dopire do čitaoca vrlo su često u nesporazumu s onima koji su sve podredili razumu, dok se itekako dobro snalaze i ostvaruju u svijetu onih koji osjećaju mnogo bolje nego što razumiju

Na zasjedanju održanom 16. novembra 2016. godine Žiri za dodjelu Nagrade “25. novembar” jednoglasno je odlučio da se nagrada za životno djelo iz oblasti književnosti dodijeli akademiku prof. dr. Dževadu Karahasanu. Svoju odluku Žiri temelji na ocjeni cjelokupnog književnog i književnonaučnog rada Dževada Karahasana, kao i njegove recepcije u Bosni i Hercegovini te inostranstvu.

Podržite nas na Facebooku!