Srebrenica

 Smirila se majka Hatidža na mezarluku Bektići u Sućeskoj. Vjerujem kako se sada grli i ne odvaja od sinova Almira i Azmira, te muža Abdullaha. Uzvišeni Allah obećao je nagradu za sabur, a Hatidžin sabur bio je baška. Skromna, uvijek je spominjala druge majke, sebe nije isticala. Bila je neko ko je govorio u njihovo ime. Borila se za pravdu i pravičnost

“Zahvaljujući Allahu, uspio sam preživjeti i drugo zarobljavanje, da danas svjedočim i pričam o genocidu i stradanju Bošnjaka. Cilj mi je da se stariji prisjete agresije i rata, a da mladi izvuku pouku i poruku. Ako samo jedan mladi čovjek pročita knjigu i nakon nje izvuče pouku, te proširi poruku o stradanjima, smatrat ću da je moj cilj ispunjen. Nas Bošnjake historija uči da kao narod trebamo više čitati i učiti iz prošlosti”

“Kod mene je svake godine nervoza postajala sve veća i veća jer moj brat nema svoj grob. Prošle godine nisam bio psihički spreman na bratov ukop, a ove godine njegova porodica i ja donijeli smo odluku da bude ukopan bez obzira kako se ko osjećao. Lakše je kada znamo gdje mu je mezar, gdje možemo doći i proučiti Fatihu”

Dževa Avdić imala je 9 godina kada je s majkom i bratom izbjegla iz Srebrenice. Bio je to 12. juli 1995. godine. Nakon posjete Potočarima i spomen-sobi 2013. godine, piše knjigu pod naslovom Moj osmijeh je moja osveta, u kojoj opisuje svoje odrastanje nakon genocida. U međuvremenu izlaze drugo izdanje, prijevodi na engleski i perzijski jezik, a uskoro se očekuje i štampanje knjige na Brajevom pismu. Dževa kaže da sjećanje na Srebrenicu više ne smije biti jad i čemer, mora biti snaga, dostojanstvo, čak i osjećaj ponosa na svoju bol

“Uh, Šljivovica je bila gadna. To je valjda nekad bila neka fabrika. Prva dva-tri mjeseca bilo je baš loše. Nisu dali Crvenom krstu da uđe. Hrane nije bilo. Dnevno smo dobijali jednu konzervu ribe zvanu ‘čamac’, koja je išla na nas četvericu. Osim toga, dobijali smo po jednu krišku hljeba. Nikad nisam mogao shvatiti kako su uspijevali da isjeku onaj hljeb onako, jer kroz tu se krišku hljeba faktički vidjelo. To je bio obrok za 24 sata”

U početku su žene iz gračaničkog Udruženja htjele napraviti onoliko cvjetova koliko je bilo žrtava, ali se to širilo. Rade svaki dan, a najviše vole kada mogu pokloniti cvijet. Niko ne zna koliko je ispleteno cvjetića. Zna se, recimo, da je u prvoj godini u bh. gradovima poklonjeno 15.000 cvjetova. Nakon toga, cvjetovi su se raširili po cijeloj planeti, od Evrope, preko Amerike do Australije. Svih 800 zastupnika u Evropskom parlamentu nosilo je “Srebrenički cvijet” na reveru. Žene iz Gračanice napravile su podvig, svi su tražili, i sada traže taj cvijet, jer je jedino taj cvijet original

Prvu godinu smo živjeli kao podstanari. Onda smo kupili kuću, polahko opremali, uselili se, i tu smo. Tad je nas bilo petero, Nahla, Naida i Ramo su bili tu, a kasnije smo se još proširili, tako da nas je sad šestero u kući. Supruga, četvero djece i ja. Imamo maline, pčele, voćnjak na selu, s ponosom ističe Senedin Osmanović

Podržite nas na Facebooku!