Društvo

Decenijama je Mrkonjić-Grad s ponosom i radošću dočekivao vijećnike ZAVNOBiH-a i brojne antifašiste koji su obilazili Spomen-muzej prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a, koji je vjerno dočaravao ambijent povijesne noći u nekadašnjoj Gašića krčmi. Šta je danas ostalo od grada u kojem je vraćena državnost Bosni i Hercegovini, za Stav piše Ibrahim Halilović, prijeratni dugogodišnji reporter TV Sarajevo, rođen u Varcar-Vakufu, povratnik u rodni grad

Bošnjaci su narod koji će i ovoga puta insistirati na pravdi, istinoljubivosti. To ne može ugoroziti tekovine ZAVNOBiH-a, može ih samo učvrstiti. Ali može dovesti u pitanje književnost koja kaže da je „Bosna zemlja mržnje, da je sve što je lijepo i progresivno ovdje stiglo nekim slučajem, da su ga donijeli tuđini jer naši ljudi nisu sposobni za takvo što“. Jer zločini su tek posljednji u nizu koraka koji vode do stratišta. Prvi korak potiče gotovo uvijek iz odnosa koji zajednica ima prema drugom i drugačijem.

Bosna i Hercegovina živi i u entitetu Republika Srpska. Bosna i Hercegovina je jednako i u rodnom mjestu književnika Irfana Horozovića u Banja Luci, i u rodnom mjestu književnika Dževada Karahasana, u Duvnu. Bosna i Hercegovina živi i u Vrbanjcima i Konjević Polju. Bosna i Hercegovina je živa na svakome svome pedlju. Bosna i Hercegovina je živa dok mi u nju vjerujemo.

Kada smo razgovarali o tome kakav bi motiv trebao biti na nagradi došli smo do rješenja da to bude motiv s naslovnice prvog broja časopisa Stav, gdje je otvoreni dlan u prvom planu. Sama simbolika te otvorene šake izuzetno je jaka i snažna. Mislim da je to bio i logičan izbor jer ova književna nagrada zaslužuje da startuje moćno i u vrhunskom izdanju i treba biti bitna kao i sam 25. novembar

Džamije spajaju ljepota, ista krv, isti cilj, plemenita namjera, ali i nevolja. Nalaze se u zoni slijeganja tla zbog eksploatacije slanice, što je dovodilo u pitanje njihovu budućnost. Sol je gradila i istovremeno rušila i razjedala Tuzlu. Ne da se vazda sastaviti dva hajra kao što su ove dvije Božije kuće i kao što su njihovi graditelji

Najprije su na tržnicama i frekventnim ulicama i sokacima postavili kamenje u kojem su bile izdubljene rupe, u koje se gurne ruka tako da niko ne zna da li je ta ruka imućna ili potrebita, ostavlja li sadaku ili je uzima. Bila je zaštićena čast potrebitih, a imućnim je iz ruku izbijan adut da se ponose svojom sadakom i da tim ponosom budu odvedeni u licemjerje koje islam oštro osuđuje

„Nismo zadovoljni presudom iako je je doživotna. Nismo zadovoljne jer nije presuđen genocid u ostalim općinama. Žrtva je ista i u Prijedoru i u Srebrenici. Naše djece nema i zato ne možemo biti zadovoljni. Zločinci su živi, a naša su djeca pod zemljom već 23 godine. Mi smo same a oni koji bi trebali da se stide danas brane Mladića, kukavicu koji je imao hrabrosti ubijati a nije bio spreman odgovarati u sudnici“

Podržite nas na Facebooku!