Društvo

Za to što je Cazin prvi bosanskohercegovački grad u kojem se odnedavno može probati originalni turski sladoled, poznatiji kao dondurma, nije zaslužan poznati turski proizvođač sladoleda “Mado”, već univerzitetski profesor u penziji Osman Nalbant, koji se zaljubio u ovaj grad i odlučio ga na poseban način povezati s rodnim Kahramanmaraşom, centrom proizvodnje sladoleda u Turskoj

: “U selu Kukavice naišli smo na jednu porodicu, dedu i nanu od nekih osamdesetak godina. Nana je u toku agresiju na Bosnu i Hercegovinu ranjena u glavu i ta rana nikada nije zacijelila. Doveli smo doktora da napravi dijagnozu kako bismo preko naše organizacije, ukoliko je to moguće, organizirali da se nana operira. Doktor je konstatirao da se ta rana vremenom transformirala u neizlječivi karcinom i da u tim godinama nije preporučljiva operacija. Nakon toga smo uradili sve što je bilo u našoj moći, kupili smo i lijekove i dostavili ih našoj nani kako bismo joj, ako ništa, olakšali bolove i duboku starost”

Došao je do prozora, spustio pripremljene ljestve, popeo se i zatim gurnuo glavu u unutrašnjost kupatila, provukao se kroz prozor, izašao iz kupatila i potom polahko ušao u dnevni boravak. Počeo je roviti, razbacivati, podizati ćilime, odmicati namještaj. Nastavio je preturati po kuhinji, pa po spavaćoj sobi. Ondje je našao dvadesetak novčanica s brojem 100. To ga je obradovalo, pomislio je kako mu je sreća konačno krenula u susret, osmjehnula se

“Svjetlost iz zemlje, dva nura, nedvojbeno su po vjerovanju muslimana ukazivala na to da su na tom mjestu poginula dva borca i da su kod Boga počašćeni kao šehidi. Prema nekim mišljenjima, borci su poginuli prilikom odbrane grada od austrijskih trupa. Dugo je ovaj mauzolej čuvao stražar s puškom. Turbe drvene konstrukcije obnovila je ugledna porodica Hustanbegovića”

Čini se da svoju radinost nezavisnih komentatora u zavisnoj službi svoje stranke uopće ne vide kao problem, ali problem vide u nama, a koliko nam je poznato, a dobro nam je poznato, niko od redakcije Stava i Faktora nije stranački kadar niti jedne stranke. Bez obzira na to, tzv. nezavisni analitičari u službi politike bezbroj puta su nam pripisivali da se tekstovi u našim medijima naručuju direktno od SDA političara i centrale te stranke. Ovo nije odgovor jer njega u vremenima nedostatka bilo kakve smislene polemike možemo tražiti samo na sudu. Ovo je seciranje brutalnih i klevetničkih napada na naše medije koji se poduzimaju svim raspoloživim lažima na raspolaganju. Za primjer smo uzeli dva recentna slučaja

Kada je u noći 30. aprila 1992. godine prijedorski SDS, uz pomoć ostataka JNA i policijskih struktura, bez ijednog ispaljenog metka nasilno preuzeo vlast u Prijedoru, niko od prijedorskih Bošnjaka i Hrvata nije ni slutio da je tim činom započet pakao koji će trajati narednih stotinjak dana, tokom kojih će na najsvirepiji način biti ubijane hiljade ljudi, žena i djece. Ono što se zbivalo u Prijedoru i njegovoj okolici odvijalo se daleko od kamera svjetskih medija. Sve do saznanja o postojanju prijedorskih logora smrti

U njemu je bilo sjedište Zemaljske skupštine i Narodne vlade. U njemu su stanovali poglavari zemlje i članovi kuće Habsburga. U njemu su boravili generali, državnici i banovi. U njemu je bio smješten prvi medicinski fakultet u Bosni i Hercegovini. U “Konaku” je, smatraju neki historičari, izdahnuo Franz Ferdinand, čija je smrt pokrenula najveći od svih do tad viđenih ratova

Loskunski most mjesto je na kojem je u agresorskoj zasjedi s 14. na 15. juni 1992. godine ubijeno 17 pripadnika TO i rezervnog sastava MUP-a RBiH. Ovo mjesto dugi niz godina posjećuju samo porodice poginulih i preživjeli svjedok Ahmet Dervišević. Povodom godišnjice ponovljenog genocida nad Bošnjacima Kulen-Vakufa i okoline, Stav objavljuje sjećanje Ahmeta Derviševića

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!