Historija

Merhum hafiz Muhamed efendija, koji je jučer pokopan na Grličića brdu, bio je vrlo žilav i energičan čovjek. Imao je elana kao rijetko tko, predavao je u školi, pisao u novinama, prevodio s arapskog, pa je tako preveo u zajednici s merhum reis-ul-ulemom Čauševićem Kuran Časni, ogroman rad, koji je ondašnja ulema oko El-Hidaje napala zbog slobodnoumnih tumačenja izvjesnih ajeta.

U historiografiji nema mnogo podataka o princezi Huma-hatun Hercegović Kosača (udato Alibegović). Iako široj javnosti gotovo potpuno nepoznata, u historiji će ostati upamćena kao žena koja svojim porijeklom objedinjuje Istok i Zapad. Ona je pravi odraz Bosne kakva je oduvijek bila i kakva će zauvijek biti. Huma-hatun prva je bosanska plemkinja rođena kao muslimanka, u njoj je objedinjeno evropsko plemićko porijeklo s očeve strane i osmansko plemićko porijeklo s majčine

“Ono što mi želimo jeste istinska sloboda naroda i da u toj slobodi ne trpimo nikakvo nasilje, naročito bilo kakvo srbiziranje ili hrvatiziranje. Što se to nastojalo ranije, to se može nekako razumjeti, ali od kraja prošlog rata to zaista nema nikakvog izgleda za uspjeh. Nama kao muslimanima nacionalistička nastojanja i stremljenja su strana, ali nam je drago naše kroz historiju sačuvano bošnjaštvo, s kojim treba da se pomire naročito oni koji nas do sad ubrajaše u svoje jato”, pisao je Velagić

“Većina naših pripadnika, nas oko devedeset posto, bilo je teže ili lakše ranjavano. U direktnim borbama s agresorom i izdajnicima Fikreta Abdića poginulo je i devet naših pripadnika. Naš trud, hrabrost i zalaganje prepoznali su i u vrhu Oružanih snaga Bosne i Hercegovine. Zbog naših ratnih zasluga, odlikovani smo 6. aprila 1995. godine najvećim kolektivnim odlikovanjem: 'Ratnom zastavom MUP-a BiH' i bili smo jedna od svega tri policijske jedinice u Republici Bosni i Hercegovini kojima je dodijeljeno to priznanje”

Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim rađanje jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika, s obostranom nadom da će možda od tog susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko Igmana “putovali” punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije

Bosanska krajina prva je odabrala 300 regruta koji su 6. oktobra 1850. godine došli u Sarajevo. Krajišnici su prihvatili Omer-pašine zahtjeve, ali su ispunjeni i njihovi pošto su tvrdili da se nisu pobunili protiv sultana nego protiv domaćih silnika i rekli su mu da će biti poslušni svakom veziru, ali ne i bosanskim pašama koje su ih u crno zavile i do prosjačkog štapa dotjerale, navodi Galib Šljivo u knjizi Omer Lutfi-paša

Dobor je kosturnica, a historija stroj koji se hrani ljudskim kostima. Tom stroju pogoduje čovjek koji ni pristojnu svadbu ne može pošteno iznijeti a da se ne hvata sile ili noža. O tome najbolje svjedoče po Bosni posijana svatovska groblja

Velike muslimanske općine su nastale od muslimana Bosne i Hercegovine koji su se naselili u Raši, Splitu, Rijeci, Ljubljani, Jasenicama, Sisku, Osijeku, Dubrovniku, Nikšiću, a kamo su došli najvećim dijelom kao fizički radnici i službenici. Mnogi su od njih s porodicama koje su poveli iz Bosne i Hercegovine, a neki su zasnovali nove porodice iz redova mjesnog stanovništva, ostavivši stare porodice kao socijalni i vjerski problem u mjestima odakle su se iselili. Ti ljudi, iako su u velikom broju, nemaju uopće imama, nego su potpuno ostavljeni od svoje zajednice u vjerskom pogledu.

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!