Historija

“Mi svi znamo ko je bio Sead Rekić i šta je sve uradio za organiziranje policije i za odbranu Mostara. Vjerujte mi, da ga nije bilo u tim prvim danima u pomoći nama, sigurno ne bi bilo sve ovako, ne bismo ovdje pričali. A to što neki pričaju, ma dajte. Sead Rekić zatim odlazi u Pazarić, a za njim kreće jedan dio rezervne policije. Eto, toliko su mu vjerovali, a vi vjerujte meni i mi smo se s njima ponosili s obzirom na to kakve su rezultate postizali”, odlučan je mostarski ratni načelnik policije Safet Memić, tvrdeći da je policija bila začetnik odbrane Mostara i rasadnik boraca i heroja

Ozbiljnije organiziranje bošnjačke emigracije događa se nakon Drugog svjetskog rata i dolaska na vlast Komunističke partije u Jugoslaviji, kada počinje drugi val bošnjačke emigracije. U ovom valu ključni je bio politički faktor. Za razliku od prvog vala, sada se iseljavaju i obrazovani Bošnjaci. Pored Amerike, Bošnjaci sada u značajnoj mjeri naseljavaju zemlje Zapadne Evrope. Tada počinje ozbiljnije organiziranje, osnivanje kulturnih i vjerskih centara, ali i pokretanje časopisa i publikacija

U septembru 1964. godine Fudbalski savez Jugoslavije (FSJ), nakon detaljne istrage, utvrdio je kako su rukovodstvo i igrači “Željezničara” dobili novac kako bi odigrali dvije namještene utakmice. “Željezničar”, “Hajduk” i “Trešnjevka” izbačeni su iz Prve lige, rukovodstva klubova trajno suspendirana, a Ivica Osim i Drago Smajlović kažnjeni jednogodišnjom zabranom igranja

Plaću je primao od svog prapradjeda Mehmed-paše Sokolovića. Sultan Selim II izdao je na traženje velikog vezira ukaz kojim se dio prihoda od njegovih vakufa u Šamu izdvaja za plaće onih koji se brinu o Poslanikovom turbetu u Medini. Tako je bilo skoro 350 godina, koliko je iza Mehmed-paše trajao vakufski sistem. Posljednji na plaći svog prapradjeda bio je hafiz Junuz iz sela Sokol, kasaba Rudo, kadiluk Višegradski

Na sjednicu Bosanskog sabora, koja se održavala u Banjoj Luci, dr. Safvet-beg Bašagić došao je s malim zakašnjenjem. Aristrokratski obučen, s fesom na glavi, ušao je u prostoriju u kojoj se održavala sjednica. Čim je on ušao iz sale vikne pisac Petar Kočić, srpski delegat: “Turci u Aziju!” Bašagić se nonšalantno okrene i odgovori: “A međedi u šumu!” Salom se prolomi gromoglasan smijeh, a Kočić postiđeno spusti glavu

Prošlo je tačno dvadeset godina od glasovitog govora predsjednika Alije Izetbegovića održanog na Samitu Organizacije islamske konferencije (OIC) u Teheranu 11. decembra 1997. godine, kojim je tih dana izazvao veliku euforiju u Iranu, ali i u cijelom islamskom svijetu. Bošnjaci koji žive ili su živjeli u Iranu tvrde da se Iranci dobro sjećaju ovog govora i da ga nerijetko citiraju kritizirajući slabosti muslimana i današnjeg islamskog svijeta. Citira ga se i na Zapadu, u američkim, ali i brojnim drugim akademskim i političkim krugovima. U njemu se govori i o pozitivnim aspektima zapadnog svijeta, o brojnim problemima koji i danas, i nakon dvadeset godina, muče islamski svijet, ali i upozorava na opasnosti i zablude u kojima se ovaj svijet i dalje nalazi. Govor predsjednika Alije Izetbegovića prenosimo u cijelosti

Presuda Prliću i drugima ne može donijeti katarzu, ali može joj biti povod. Katarza uvijek dolazi iznutra, kao autentični izraz vlastitog suočenja sa svojom prošlošću. Katarzu je moguće pratiti i na razini jednog društva, ne samo pojedinca, a možda najbolji primjer za to jesu njemačko društvo i država. Slika Willyja Brandta, kancelara poslijeratne Njemačke, dok kleči pred spomenikom žrtvama Varšavskog geta metafora je katarze

U vremenu kad je Bošnjacima bilo uskraćeno pravo na vlastito ime i na ime svog jezika, Bosanski pogledi insistirali su na ideji bošnjaštva. Nije to bio samo poziv na povratak nacionalnog imena jednom narodu već i poziv na demokratizaciju jugoslavenskog društva i, iznad svega, poziv na jednak tretman svih narodnosti koje su živjele pod jugoslavenskim komunističkim režimom

“Bilježit ću ova ratna događanja da sutrašnji ‘pobjednici’ ne bi pisali povijest po svojoj volji. Pisat ću što sam vidio, čuo od drugih, preko radija, TV ili iz novina. Svoje doživljaje pisat ću objektivno, dok za one koje sam primio od drugih ne jamčim vjerodostojnost nego samo prenosim što sam čuo. Unaprijed se ispričavam onima koji će se osjećati povrijeđenima ovim pisanjem. Cilj mi je istinito prikazivanje, a ne vrijeđanje. Ovo moje zapisivanje samo je dio istine ovog vremena koju jedan obični čovjek može dosegnuti”

Jačanjem struje na čijem je čelu bio Šušak, njenom dominacijom i postavljenjem ljudi oko Tuđmana, došlo je do tog antibosanskog stava u hrvatskoj politici i podrške struji Mate Bobana. Ta je struja bila ekstremistička. Ja sam bio lociran u Travniku i osjetio sam na terenu te promjene, sve do kulminacije sukoba. Radikalizacija hrvatske politike bila je postepena, sve dok nije dovela do otvorenog sukoba”

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!