Historija

Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim rađanje jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika, s obostranom nadom da će možda od tog susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko Igmana “putovali” punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije

Ukazivala je na mijenjanje ženskih uloga u javnoj i privatnoj sferi, vjerovala je da žene moraju biti načitane i obrazovane i da moderna žena nije ograničena ulogom žene i majke te da mora učestvovati u socijalnim i kulturnim dešavanjima svog naroda. Govorila je 9 jezika i prevodila literarne i pedagoške radove. Na francuski jezik prevela je naše narodne pripovijetke i kosovske pjesme. Proučavala je narodnu poeziju, narodnu frazeologiju, narodnu povijest, narodnu erotiku, narodne melodije i narodnu muziku

Kako se ove godine navršava 140 godina od herojskog stava Halil-efendije naspram okupatorskih vojnika i službenika, prilika je to da se njegova dosad skromna biografija proširi nekim novim pisanim ili usmenim izvorom. Jer, ko zna, možda se očuvanje islama u Krajini, pored krvi šehida, hrabrosti gazija, znoja težaka, ili imana starih nena, ima zahvaliti i dovama dobrih Božijih robova, kakav je, po svemu sudeći, bio i Halil-efendija Hali

Izgradnja džamije na području Berlina bila je potaknuta od Osmanskog carstva. Oni su tražili mogućnost prakticiranja obreda za svoje vjernike u ratnom zatvoru, čak i ako su se borili na neprijateljskoj strani. Njemački ministar vanjskih poslova i tadašnje vojne vlasti, koji su finansirali gradnju drvenog objekta podignutog za samo pet sedmica, također su željeli iskoristiti priliku da demonstriraju stranim zemljama progresivnu toleranciju Rajha

. Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim rađanje jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika, s obostranom nadom da će možda od tog susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko Igmana “putovali” punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije

Njegova istraživanja podrazumijevala su kabinetski rad, izlazak na teren, sakupljanje i izučavanje narodnih predanja, razgovor s ljudima vezanim za baštinu i lokalnim poznavaocima ostavštine. Za svog života objavio je 430 bibliografskih jedinica različitog sadržaja. Sakupljao je građu pisanu na papiru, u vakufnamama, sidžilima, tarihima, medžmuama, starim novinama i knjigama, ali i pisane tragove na kamenu, na nišanima

Prije dvadeset pet godina, 25. oktobra 1993. godine, na Crnoriječkoj visoravni na području općine Ilijaš poginuo je heroj oslobodilačkog rata Nesib Malkić, komandant 210. viteške oslobodilačke brigade, koja će nakon toga nositi njegovo ime. S njim su poginuli i članovi Komande 210. brigade: načelnik Sead Paravlić, Nermin Fočaković, Nevres Šišić i Fikret Andelić. Tužno i bolno odjekivala je vijest leteći od usta do usta, od srca do srca, od grada do grada, usađujući se u duše onih koji su ih znali. A znali su ih svi na ratištima 2. korpusa, jer su oni stizali svugdje: od Zvornika do Doboja, od Brčkog do Olova, od Gradačca do Zavidovića. Ondje gdje su stizali donosili su sigurnost i vjeru u pobjedu

Znali smo za neke čestite i velike alime, sve ove, uslovno rečeno, poznate, ali o Abdulahu ef. nije se puno pričalo. Nakon što sam pročitao knjigu, uvidio sam da je riječ o biseru o kojem niko od nas nije ništa znao, a Ferid ef. Dautović nam ga je nakon toliko godina otkrio. Ova je knjiga, zapravo, priča o tome kako Allah, dž. š., uzvisuje onoga koga on hoće, pa makar i toliko godina nakon njegovog preseljenja”, izjavio je prof. dr. Mustafa Hasani

Prevodioci Biblije vjerno su slijedili jevrejski original, što se može pročitati na naslovnoj stranici u odobrenju i pokroviteljstvu koje je dao vojvoda od Ferrare. Totalnim oponašanjem prijevoda iz 1553. godine stvoren je tzv. jezik “ladino”, koga neki smatraju “jezikom knjige”. Neke elemente ovog jezika koristili su učitelji u jevrejskim školama tokom vjekova, u Bosni sve do Drugog svjetskog rata. Jezik pisanih ili, bolje rečeno, kopirani jezik bio je veoma različit od kolokvijalnog jezika školovanih Sefarda, a pogotovo od svakodnevnog govora (jednog od dvaju subidioma) sarajevskog džiđoa

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!