Historija

Jednog dana, šetajući Sarajevom 1992. godine, odlučio sam, na posve slučajan način, da od tog trenutka fotografiram samo žive, ne mrtve. Mrtvi su pokopani, prestanite ih gnjaviti. Možete voljeti svog oca ili brata, djeda ili supruga ili ženu, ali nemojte se gnjaviti. Šta je sa živima? Šta je s ljudima koji su ranjeni, u invalidskim kolicima, bez nogu, koji trpe posttraumatski stres? Šta je s ljudima za koje vidite, dok razgovarate s njima danas, da trpe PTSP jer su potpuno uništeni ratom koji se poklopio s njihovim djetinjstvom? Tada sam počeo fotografirati žive, preživjele ljude koji su pokušali održati dostojanstvo usred ratne katastrofe, usred zaborava. Na kraju sam se kladio na život usred katastrofe

Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim rađanje jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika, s obostranom nadom da će možda od tog susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko Igmana “putovali” punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije

U ovom skromnom prilogu želimo se sjetiti komandanta Turskog kontingenta vojske u misiji UN-a koji je boravio u mirovnoj misiji u toku agresije na Bosnu i Hercegovinu — (tada) pukovnika, sada generala Mehmeta Alija Erdoğana. U Bosni i Hercegovini smo pitali mnoge sugrađane o misiji turske vojske koja je bila u sastavu UNPROFOR-a, pod ko¬mandom engleskog generala u Zenici. Malo je njih znalo neke pojedinosti o toj vojsci, a gotovo niko o komandantu Mehmetu Aliju Erdoğanu. Tek aktivni vojnici, a posebno komandni kadar, znao je ko je zapravo Mehmet Ali Erdoğan i kakvu je misiju vršila turska vojska pod njegovom komandom. Generala sam upoznao u Ankari. Nakon prvog susreta, postali smo iskreni prijatelji. Zajedno smo putovali širom Turske i upoznali mnoge ljude porijeklom iz Bosne i Hercegovine, Sandžaka i drugih krajeva današnje Hrvatske, Srbije, Kosova, Makedonije, Albanije... Tako je nastala knjiga Bošnjaci, odani građani Turske. Dio teksta koji donosimo objavljen je u toj knjizi

Prvi mart obilježava se kao Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine od 1992. godine. Naime, 29. februara i 1. marta 1992. godine u Bosni i Hercegovini je održan referendum o nezavisnosti bivše SFR Jugoslavije. Većina Bosanaca i Hercegovaca izjasnila se tada pozitivno – glasali su za demokratsku i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih naroda i građana. Povodom Dana nezavisnosti BiH, predavanje na Sarajevskom univerzitetu održao je Bogić Bogićević, bivši član Predsjedništva SFRJ i jedna od najvažnijih ličnosti u novijoj historiji naše zemlje. Stav integralno prenosi Bogićevićevo predavanje

Situacija u Priboju i Pljevljima nije se razlikovala od stanja u istočnoj Bosni. U ovom graničnom pojasu ubijeno je 49 Bošnjaka. Bošnjaci su protjerani iz oko 40 naselja. Iz Priboja i Pljevalja protjerano je više od polovine bošnjačkog, uglavnom vitalnog reproduktivnog stanovništva. U Priboju su svi kadrovi bošnjačke nacionalnosti smijenjeni s rukovodećih radnih mjesta. Ostala su samo četiri direktora koji su bili članovi Miloševićeve partije”

Autorica je kroz roman nastojala slikovito predstaviti kako to izgleda kada se cijeli jedan sistem ustremi na uništavanje. “Ne radi se tu samo o vojnicima. Moju majku je mučila jedna žena (Gordana Andrić) koja sada radi u marketu u Beogradu. Majku je tukla Kur’anom čije su korice urađene od ovčije kože”

Nakon sloma NDH progonjen je od novih vlasti i više ne objavljuje već povremeno prevodi turske pjesnike. U svom romanu Minka lirski je opisao jednu bogatu hercegovačku porodicu s kojom se bio povlačio po sudu.

Bio je komandir čete vojne policije “Crnih labudova” s činom natkapetana. U okviru tih nadležnosti bio je zadužen i za bezbjednost rahmetli predsjednika Alije Izetbegovića od 1993. do 1995. godine. Jednom prilikom kazao je da je ponosan što pripada generaciji koja je imala čast biti dio Armije RBiH. Svjedoci pričaju da je sa smrtne postelje poručio da mu je najveća čast u životu što je imao priliku štititi rahmetli predsjednika Aliju Izetbegovića

“Mjesta naših pobjeda su lokacije za hodočašća. Jedna od takvih jeste i Hasin Vrh i Alibegovića Kosa, a u širem smislu cijeli prostor Grmuško-srbljanskog platoa, na kojem je u odbrani od 1992. do 1995. godine poginulo više od 370 boraca iz svih brigada 5. korpusa Armije RBiH”, poručio je Muhamed Hamdo Delalić

Samo dva mjeseca nakon smrti Mehmeda Spahe potpisan je Sporazum Cvetković-Maček, kojim je Bosna i Hercegovina podijeljena između Srbije i Hrvatske. Očito je da je s njegovom smrću JMO ostala bez kadrovskog potencijala i političke figure koja bi mogla nadomjestiti njegovu poziciju i raditi na zaustavljanju antibosanske politike. S druge strane, veliko je pitanje da li bi i sam Spaho uspio spriječiti udružene srpsko-hrvatske snage koje su radile na rastakanju Bosne i Hercegovine

Podržite nas na Facebooku!