Historija

Presuda Prliću i drugima ne može donijeti katarzu, ali može joj biti povod. Katarza uvijek dolazi iznutra, kao autentični izraz vlastitog suočenja sa svojom prošlošću. Katarzu je moguće pratiti i na razini jednog društva, ne samo pojedinca, a možda najbolji primjer za to jesu njemačko društvo i država. Slika Willyja Brandta, kancelara poslijeratne Njemačke, dok kleči pred spomenikom žrtvama Varšavskog geta metafora je katarze

U vremenu kad je Bošnjacima bilo uskraćeno pravo na vlastito ime i na ime svog jezika, Bosanski pogledi insistirali su na ideji bošnjaštva. Nije to bio samo poziv na povratak nacionalnog imena jednom narodu već i poziv na demokratizaciju jugoslavenskog društva i, iznad svega, poziv na jednak tretman svih narodnosti koje su živjele pod jugoslavenskim komunističkim režimom

“Bilježit ću ova ratna događanja da sutrašnji ‘pobjednici’ ne bi pisali povijest po svojoj volji. Pisat ću što sam vidio, čuo od drugih, preko radija, TV ili iz novina. Svoje doživljaje pisat ću objektivno, dok za one koje sam primio od drugih ne jamčim vjerodostojnost nego samo prenosim što sam čuo. Unaprijed se ispričavam onima koji će se osjećati povrijeđenima ovim pisanjem. Cilj mi je istinito prikazivanje, a ne vrijeđanje. Ovo moje zapisivanje samo je dio istine ovog vremena koju jedan obični čovjek može dosegnuti”

Jačanjem struje na čijem je čelu bio Šušak, njenom dominacijom i postavljenjem ljudi oko Tuđmana, došlo je do tog antibosanskog stava u hrvatskoj politici i podrške struji Mate Bobana. Ta je struja bila ekstremistička. Ja sam bio lociran u Travniku i osjetio sam na terenu te promjene, sve do kulminacije sukoba. Radikalizacija hrvatske politike bila je postepena, sve dok nije dovela do otvorenog sukoba”

Izetbegović je ponavljao svojim saradnicima i radikalnijim tražiteljima promjena – riječ je o procesu, procesu koji će trajati godinama, možda i desetljećima u nekim aspektima. Korak po korak u provedbi svih aneksa Daytonskog sporazuma dovest će do prihvatljivog rješenja koje neće ugrožavati položaj i pravo ni jednog konstitutivnog naroda, ali niti građanina pojedinca. Ne može se strašnim nasiljem pokidano društveno tkivo obnoviti brzo

Kada je riječ o smrtima povezanim s posljednjim ratom u bivšoj Jugoslaviji i o nepravedno osuđenim ljudima, na sebi svojstven način najupečatljivijom se čini smrt Muje Šahmana. Za njegovo ubistvo još niko nije ni optužen. Mujo je sa svojom porodicom živio u Švicarskoj. Početkom aprila 1993. godine, u Bosnu je dovezao humanitarnu pomoć. Negdje kod Jajca, pripadnici HVO-a zarobili su ga i zatočili u logor

Osman Sulić bio je jedan od glavnih inicijatora osnivanja udruženja koje će okupiti krajiške borce koji su tokom rata napustili dijasporu i upustili se u neizvjestan dolazak u domovinu. Udruženje je nazvano “Patriote dolaze 92-95”. Prema podacima do kojih je došlo ovo udruženje, u Krajinu je u tom periodu došlo oko 1.309 ljudi, a nezvanično – u Bosnu je došlo njih 1.600

“Njega, koji je živio i djelovao od tridesetih pa do devedesetih godina prošlog stoljeća, najčešće i najkraće označuju natuknički kao sociologa i islamologa. Međutim, okvirno gledano, to je ujedno i tačno i netačno. Zapravo, bio je on – prije svega – mnogo više od sociologa, jer je zadirao i dublje i šire od same znanosti o društvu. Naime, on je, prije svega, polazio od pojedinca. Sebe je samog nastojao uobličiti iznad svega kao prepoznatljivu ličnost, pa je u tome i uspijevao: sve od gimnazijskih dana na Halilovcu pa do usijanog zagrebačkog asfalta u vrijeme zbrke i prepirke oko 'ustava strepnje i nade'. Zapravo, on je uvijek i u svemu bivao najsličniji sebi samom”, naglašava hrvatski leksikograf Tomislav Ladan, koji je jedan od rijetkih koji se imao priliku družiti s Nerkezom Smailagićem u trima različitim gradovima – Banjoj Luci, Sarajevu i Zagrebu

Podržite nas na Facebooku!