Historija

“Većina naših pripadnika, nas oko devedeset posto, bilo je teže ili lakše ranjavano. U direktnim borbama s agresorom i izdajnicima Fikreta Abdića poginulo je i devet naših pripadnika. Naš trud, hrabrost i zalaganje prepoznali su i u vrhu Oružanih snaga Bosne i Hercegovine. Zbog naših ratnih zasluga, odlikovani smo 6. aprila 1995. godine najvećim kolektivnim odlikovanjem: 'Ratnom zastavom MUP-a BiH' i bili smo jedna od svega tri policijske jedinice u Republici Bosni i Hercegovini kojima je dodijeljeno to priznanje”

Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim rađanje jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika, s obostranom nadom da će možda od tog susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko Igmana “putovali” punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije

Bosanska krajina prva je odabrala 300 regruta koji su 6. oktobra 1850. godine došli u Sarajevo. Krajišnici su prihvatili Omer-pašine zahtjeve, ali su ispunjeni i njihovi pošto su tvrdili da se nisu pobunili protiv sultana nego protiv domaćih silnika i rekli su mu da će biti poslušni svakom veziru, ali ne i bosanskim pašama koje su ih u crno zavile i do prosjačkog štapa dotjerale, navodi Galib Šljivo u knjizi Omer Lutfi-paša

Dobor je kosturnica, a historija stroj koji se hrani ljudskim kostima. Tom stroju pogoduje čovjek koji ni pristojnu svadbu ne može pošteno iznijeti a da se ne hvata sile ili noža. O tome najbolje svjedoče po Bosni posijana svatovska groblja

Velike muslimanske općine su nastale od muslimana Bosne i Hercegovine koji su se naselili u Raši, Splitu, Rijeci, Ljubljani, Jasenicama, Sisku, Osijeku, Dubrovniku, Nikšiću, a kamo su došli najvećim dijelom kao fizički radnici i službenici. Mnogi su od njih s porodicama koje su poveli iz Bosne i Hercegovine, a neki su zasnovali nove porodice iz redova mjesnog stanovništva, ostavivši stare porodice kao socijalni i vjerski problem u mjestima odakle su se iselili. Ti ljudi, iako su u velikom broju, nemaju uopće imama, nego su potpuno ostavljeni od svoje zajednice u vjerskom pogledu.

“Našao sam se oči u oči s jednim četnikom. Obojica smo imali osamdsetčetvorke i zapucali smo jedan na drugog. Međutim, on je bio precizniji. Pogodio me je rasprskavajućim metkom u redenik i opasač. Metak mi je rasporio stomak i crijeva su mi ispala vani. Uzeo sam ih rukom, uklonio s njih kamenčiće i slamke koje su se bile zalijepile i vratio ih unutra. Ja čitav rat nisam nosio zavoj niti sam kad previo ranjenika. Taj dan sam imao dva zavoja i tad mi je to trebalo prvi i zadnji put. Previo sam se i krenuo da se izvlačim”

Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim rađanje jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika, s obostranom nadom da će možda od tog susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko Igmana “putovali” punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije

Ukazivala je na mijenjanje ženskih uloga u javnoj i privatnoj sferi, vjerovala je da žene moraju biti načitane i obrazovane i da moderna žena nije ograničena ulogom žene i majke te da mora učestvovati u socijalnim i kulturnim dešavanjima svog naroda. Govorila je 9 jezika i prevodila literarne i pedagoške radove. Na francuski jezik prevela je naše narodne pripovijetke i kosovske pjesme. Proučavala je narodnu poeziju, narodnu frazeologiju, narodnu povijest, narodnu erotiku, narodne melodije i narodnu muziku

Kako se ove godine navršava 140 godina od herojskog stava Halil-efendije naspram okupatorskih vojnika i službenika, prilika je to da se njegova dosad skromna biografija proširi nekim novim pisanim ili usmenim izvorom. Jer, ko zna, možda se očuvanje islama u Krajini, pored krvi šehida, hrabrosti gazija, znoja težaka, ili imana starih nena, ima zahvaliti i dovama dobrih Božijih robova, kakav je, po svemu sudeći, bio i Halil-efendija Hali

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!