Historija

Pored važne uloge u pripremi i provođenju referenduma o nezavisnosti Republike Bosne i Hercegovine, Suvad Alibegić dao je značajan doprinos u pripremi odbrane od nadolazeće agresije. Poginuo je 13. marta 1992. godine kod Crnog jezera u Bosanskoj Krupi pod nerazjašnjenim okolnostima. Poginuo je u saobraćajnoj nesreći za koju nikad nije provedena službena istraga

Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim rađanje jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika, s obostranom nadom da će možda od tog susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko Igmana “putovali” punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije

Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim rađanje jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika, s obostranom nadom da će možda od tog susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko Igmana “putovali” punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije

Razmatrajući djelovanje Džemaludina Čauševića u ondašnjem povijesnom kontekstu, na vertikali povijesti socijalne, političke, kulturne i vjerske misli u Bosni i Hercegovini, primjećujemo da je on bio jedna od najznačajnijih ličnosti tog razdoblja, praveći snažne iskorake koji su od presudnog značaja za muslimansku i bošnjačku egzistenciju tog vremena

Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim rađanje jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika, s obostranom nadom da će možda od tog susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko Igmana “putovali” punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije

Izvjesni Ilija Branković, general u bivšoj Jugoslavenskoj narodnoj armiji, kao izvor Večernjih novosti izjavio je da se “27 osoba žrtava sa tuzlanske Kapije mogu uslovno označiti kao potencijalni bombaši samoubice”. Suprotno novinarskoj etici, nova gadost o Kapiji objavljena je bez cenzure i fotografija raskomadanog tijela ubijene žrtve. Inače, do sada su razni “eksperti” u nekoliko navrata tvrdili da je granata ispaljena s planine Majevice, zatim da je Kapija kao i Markale “iscenirana s bošnjačke strane i da su leševi doneseni iz Živinica”, pa da je to isceniran incident od ljudi koji su postali žrtve

“Djevojka mi govori o strašnim silovanjima koja su činili bojovnici HVO-a i HV-a: 'Mojih prijateljica i drugarica je puno zarobljenih, silovanih. Na svu sreću, ostala sam, a odvodilo je mahom sve djevojke. Radili su djevojčicama Bože sačuvaj stvari...' Pitao sam je zna li imenom nekog od počinilaca, nabrajala je: 'Mario Dole, Mato Jelić, Zoran Čalić, Đoko. Dolazili su po pola noći...' Poznata su nam razaranja Mostara, Gornjeg Vakufa, ili koncentracioni logori, ma sve to je strašan zločin i važno je da se piše i ostavlja trag o zločinu i zločincima. Upravo knjiga Svjedoci zla žulja pošto su tu imena zločinaca. Da, tu su imena, to je bolno za zločince, jer su sve učinili da se zaboravi. Ali zaborava nema”

U Jugoslaviji su stanovnici Bosne i Hercegovine uglavnom svođeni na “vesele Bosance” za čije se krajnje društvene domete uzimaju vicevi, pjesma, te uživanje u hrani i piću. U Bosni i Hercegovini masovno su forsirani vicevi na temu “glup i gluplji, Mujo i Suljo”, a u ostatku Jugoslavije Mujo i Haso, uz neizbježnu promiskuitetnu Fatu, što traje i danas. Ta imena, valjda, zvuče smiješno ili “egzotično” mnogima iz okoline Bosne i Hercegovine, kao i mnogim Bošnjacima, nažalost

Vakufname su prvorazredni izvori za proučavanje društva, kulture, obrazovanja, trgovine, zanatstva, gospodarstva, razvoja gradova i svih aspekata života naših predaka i sredina u kojima su živjeli. Među svjedocima vakufnama nalazimo imena ondašnjih uglednika, paša i vezira, aga i begova, uleme, muftija, muderrisa, šejhova, imama, mujezina, trgovaca, zanatlija, povjerljivih ljudi iz svih slojeva društva. Imena nekih muftija, šejhova, muderrisa, imama, uglednih kadija možemo naći samo u vakufnamama i nigdje više

Podržite nas na Facebooku!