Društvo

Stara narodna poslovica diktira da se ne živi u mjestu gdje nema hafiza i hećima. Postoji i mišljenje uleme kako je dužnost svake zajednice da u svojim redovima ima hafiza Kur’ana. Slijedeći to, drago mi je da sam – nakon povratka hafiza Fidanija u Sarajevo – popunio tu prazninu u Sloveniji, a svakako se nadam da neću dugo ostati sam i da ćemo, ako Bog da, u Sloveniji imati još čuvara Božije Objave

“Osjetio sam kao da me nešto podiglo sa zemlje. Geler me je pogodio u lijevu stranu lica, izbio mi lijevo oko, polomio mi nos u 43 komada i glava mi je pukla u 12 komada. Uvijek sam uz sebe imao maramicu kojom sam brisao znoj s čela kada igram fudbal. Kada sam se probudio, dirao sam se da osjetim jesu li mi ruke i noge u redu. Osjetio sam nemoć i tešku glavu, nisam mogao disati, nisam više ništa vidio. Mislio sam da mi je ta maramica pala preko očiju, zgrabio sam za lice i trznuo jer sam želio da skinem to s lica, da progledam, a zapravo sam svoje oko trgnuo koje je bilo izbijeno. Prepao sam se i počeo sam da vrištim. Bio sam pokriven nekom dekom jer su mislili da sam mrtav”

I zaista, u “Mošćanici” kao da je vrijeme stalo. Kao da su ljudi oni starinski i nikome od njih ne smeta što, ako dođu u terminu između 9:30 i 14:30 sati, skoro uvijek moraju čekati da neko završi jelo, kako bi onda oni mogli sjesti i uživati u čarolijama “Mošćanice”. A ne smetaju im ni drvene tapacirane klupe i stari stolovi na kojima se poslužuje hrana. Memo tvrdi da je u “Mošćanici” važan kvalitet usluge i higijena, i to mu je na prvom mjestu. “Nikad mi nismo išli na to da to bude nešto napucano, vjerovatno zbog toga što nam je babo stalno govorio: 'Najvažnije je šta se u tanjiru donese, a namještaj nije bitan'”

Bosna i Hercegovina jedinstvena je zemlja zato što tu žive izuzetno zanimljivi ljudi, duševni i, baš od svih balkanskih zemalja, jedino narod u Bosni i Hercegovini liči na kazahstanski narod. Kada je riječ o narodu, imamo mnogo sličnosti. Isto kao i u Bosni, u Kazahstanu su ljudi vrlo otvoreni, vrlo duševni i gostoprimljivi. Kao i u Kazahstanu, tako i u Bosni, ljudi ne gledaju na novac i to im nije prepreka da se druže, odmaraju i piju kahvu sa svojim prijateljima”

Šta biste pomislili da vidite oglas “Potrebni radnici u humanitarnom udruženje – ekstra zarada”? Zvuči besmisleno, zar ne? Nažalost, i takvi danas djeluju, a među njima su i navodno humanitarno udruženje “Dar ruke” kao i “Pomoć.ba”, koji su posljednjih mjeseci poprilično aktivni. Volonteri ovih udruženja u više gradova prikupljaju novčana sredstva pozivajući se na razne porodice koje su u potrebi, na navodno bolesnu djecu i slično

Svaki borac koji je ostajao ispraćao je nekog bliskog i dragog. Oca, brata, amidžu, daidžu, rođaka, prijatelja, komšiju. Svi su imali nekog svog koga su ispraćali ne znajući hoće li ga više ikad vidjeti. Bolje oružje ponijeli su borci koji su išli u napad, neka im se nađe. Bilo je i pojedinaca koji su krenuli bez oružja. Nadali su se da će ga oteti od neprijatelja. Htjeli su biti uz svoje drugove i da se nađu kao pomoć i zamjena onom ko bude ranjen ili ubijen. Prije polaska, borci koji su kretali u napad obukli su bijele uniforme kako bi se po snijegu neprimjetno približili neprijatelju. Oni koji nisu imali takve uniforme uzimali bi bijele čaršafe koje bi razrezali na sredini i tako napravili jednu vrstu ponča. Time su se maskirali

“Turisti, pa i stanovnici drugih gradova iz Bosne i Hercegovine u najvećem broju slučajeva imaju predstavu o Sarajevu kao mjestu na kojem se spaja Istok sa Zapadom, odnosno Evropa i Orijent. U tome nema ništa pogrešno ili loše, jer je ovaj grad izgradio svoj prepoznatljivi ugled u svijetu. Na temelju toga i razumijemo da je to prva stvar koja asocira strane posjetioce kada im se spomene Sarajevo. Međutim, željeli smo pokazati da historiju sarajevskog kraja i njegovo kulturno-historijsko naslijeđe ne čini samo ostavština iz srednjeg vijeka ili osmanskog i austrougarskog perioda uprave već pokazati da su civilizacijske vrijednosti postojale mnogo ranije”, kazao je Edin Veletovac, koji je s Amrom Šačić-Beća autor ovog vodiča

Da ideja bosanstva koju promovira knjiga Aličehića i Galešića nije tek nadidentitet svih ljudi koji žive u BiH, već alternativa postojećim identitetima, objasnio je i Aličehić. On je kazao da knjiga čiji je koautor nije naučni rad, već je rezultat razgovora dvojice prijatelja. Knjigu je iskreno nazvao Bosanstvom za glupe. Vrlo precizno određenje, složit ćemo se s autorom i pohvaliti njegovu iskrenost. Rusmir Mahmutćehajić o osmanskoj i austrougarskoj vlasti na Balkanu razmišlja kroz pojam tiranije, a o velikosrpskoj i velikohrvatskoj ideji kroz pojam oslobođenja

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!