96

Iz štampe je izišlo treće izdanje knjige Tragom Božjih poslanika Ibrahima Kajana. Ovaj nesvakidašnji putopis podijeljen je u jedanaest etapa autorovog hoda po jugoistočnoj Turskoj u proljeće 1990. godine, kada je Kajan obišao “Pejgamberleri ovalari” ili “Područja Božijih poslanika”. Posjetio je gradove u kojima su poslanici pozivali na dobro, a odvraćali od zla, kao i mjesta spomenuta u svetim knjigama i mezarove nekih poslanika za koje se pouzdano zna gdje su ukopani. U ovom i narednom broju Stava objavljujemo dijelove iz Kajanovog putopisa, kao i fotografije koje je autor ustupio redakciji na korištenje

Nekada grad japoda, a zatim hrvatskih plemića, osmanskih vezira, austrijskih namjesnika i Titovih komunista, Bihać je uvijek bio i ostao otvoreni grad koji je njegovao duh i tradiciju multikulture, tolerancije i suživota. Svi navedeni modeli i sistemi uprave nisu mogli slomiti volju i usmjerenost njegovih građana ka ovakvom konceptu života, čemu svjedoče brojne historijske činjenice. Odnosi Bošnjaka i Hrvata imaju posebnu težinu, jer su u najkritičnijim i sudbonosnim trenucima pokazali čvrstu opredijeljenost za suživot jednih s drugima

Nastojanja jačanja autonomije islamske zajednice u dijaspori proizvode dva trenda. Prvi je da na svako povećanje ili samo korištenje ustavne autonomije, osim nezadovoljstva iz Sarajeva, jačaju podjele među muslimanima, najviše Bošnjacima u domovinskim zemljama. Drugi je trend da se na svaki pokušaj drukčije interpretacije ili iskazano nezadovoljstvo IZ BiH modusima autonomije odgovara većim udaljavanjem i alijenacijom

Dugo je klošario: trava, alkohol i ostalo. Dani samotraganja i halucinacija. Narkorazmišljanja: je li bitak okrugao ili u obliku džointa? Tipične peripetije. U životu sve treba proći. Iskustvo se ne može steći za knjigom. Treba kušati život u njegovim gorkim predjelima. Obići sve, zaviriti u svaki ćošak. Treba sići na dno. “A kada dođeš na dno, shvatiš da je dolje, čovječe, rupa.” (Džimi)

Obukoh se i iskradoh napolje pokraj recepcionera koji je zijevao. Nije mi smetala kišica koja je sve natapala. U gomilama smeća dominiraju jelke kojima sudbina nije namijenila dug život, a do prije neki dan prodavane su po cijeni od 50 dolara za komad. Šutao sam odbačeni plastični šešir na kojem je pisalo “Happy new year”. Sve dok nije odletio pod parkirani automobil. Postnovogodišnja depresija osjećala se u zraku, ljudi kao da su se umorili od praznika i zasitili nerada. Možda bismo baš sad svi trebali krenuti na godišnji odmor

I odmah u holu susretnem bivšeg kolegu i dragog prijatelja. Jako se obradovao što me vidi nakon toliko godina, pa me pita gdje sam, šta radim, ovo, ono. Kažem onako kako jeste, on klima glavom, pažljivo sluša, znam da zna za mene i Parande i zna da sam zbog nje napustio fakultet, pa ne spominje ni nju, ni moj propali studij, nego priča kako je u međuvremenu dogurao do pozicije docenta, ali, veli, plata je niska i, valjda da me utješi, kaže kako i nije neka šteta kada “neko” napusti studij; može se, veli mi, i bez visoke nauke sasvim ugodno živjeti. “Oprosti, ali ne bih se s tobom baš mogao složiti”, rekoh mu i ispružih ogrubjele ruke izukrštane dubokim brazdama nalik na sparušenu hrastovu koru

Dvoličnost je zanimljiva. Bolno tužne i pretjerano nasmijane maske od gipsa ili nečeg sličnog preklapaju se iznad ulaza u stare teatre. Maske lica muza. Melpomene i Talije. Lica na licu licemjera oživljavaju i pomjeraju se dok ih gledaju

U dva naselja kod Velike Kladuše žive Bejzada i Omer Miljković, djeca krajiških junaka, braće Huseina i Šabana Miljkovića; oboje su svjedočili ubistvu svojih očeva, heroja koji su krajiške muslimane sačuvali od pokolja u Drugom svjetskom ratu. U poznim godinama, Bejzada i Omer danas žive sami, skoro pa zaboravljeni od sviju, sa sjećanjima na očeve koja nikada ne blijede

Podržite nas na Facebooku!