198

Potrebno je konačno odlučiti jesu li Hrvati u Bosni i Hercegovini konstitutivan narod ili nacionalna manjina, pa u skladu s tom premisom tražiti, logičkim slijedom, prava i, naravno, izvršavati obaveze. Ako su konstitutivni, onda im je matična država Bosna i Hercegovina, ne Hrvatska, pa svaka briga Hrvatske za njih predstavlja miješanje u unutrašnje stvari druge suverene države i nije u skladu s pozitivnim evropskim tekovinama

Na osnovu kontakata s našim ljudima u Švedskoj, Finskoj, Norveškoj i Njemačkoj, mogu primijetiti da između novih generacija rođenih ovdje i naše domovine postoji jaka veza. Mnoga djeca, kao i moja, govore tečno bosanski jezik, odlaze redovno u posjetu nanama i dedama, daidžama, amidžama i tetkama. Rođaci dolaze njima ovamo u posjetu i sl. Navijaju za Bosnu i Hercegovinu u sportu. Kažu, iako su rođeni ovdje, idu ovdje u školu i imaju, uglavnom, društvo Šveđana, da su Bosanci, da su Bošnjaci

Ne krijem da mi je milo prozboriti sa starijim ljudima, iz njih iščačkati ponešto od onog nekadašnjeg vakta, i to podijeliti s drugima. Nekad su to dosjetljive anegdote ili potresne životne situacije koje zorno pokazuju s čim se sve imao susretati ovdašnji čovjek, a nekad tek skup suhih informacija o ljudima, datumima i događajima iz prošlosti. Kako god, držim da je u svakom slučaju riječ o vrijednoj i dragocjenoj građi kojom se već danas mlađi naraštaji iščuđavaju, vjerujući da je riječ o naučnoj fantastici, a ne o stvarnom životu. Kako li će biti tek za koju deceniju, može se samo nagađati

U igranim filmovima, za koje su izdvajana i budžetska sredstva, nema heroja, nema čuda bosanskog otpora, nema superiorne moralne dimenzije odbrane. Nigdje na filmskom platnu, osim u dokumentarcima, još nisu opjevani Srebrenički inferno, prijedorska polja smrti, ni herojsko oslobađanje Vlašića, bosanske Krajine. U igranim filmovima nije bilo mjesta za Safeta Zajku, Izeta Nanića, Mehmeda Alagića... Njihove priče nisu bile dovoljno snažne da okupe umjetničku energiju, ili je u pitanju nešto drugo

Bošnjačke džamije koje je projektirao Sinan, kao što su Zal Mehmed-pašina (završena 1590), Ibrahim-pašina (1551), ili Mesih Mehmed-pašina (1585/86), pripadaju visokom stilu klasične osmanske arhitekture. Bošnjaci su svojim pokroviteljstvom omogućili da se arhitektonska produkcija Osmanlija razvije do neslućenih razmjera, a mnoga danas sačuvana remek-djela svjedoče o slavi jednog vremena i jednog naroda

“Stvarno ne znam šta je uzrok da naši ljudi na proizvod od vune, a posebno na domaći proizvod, gledaju s nekom vrstom nipodaštavanja. Naravno, ne svi. Postoje i naši ljudi koji na vunu isto kao i ja gledaju kao Božiju blagodat. Imam utisak da dosta ljudi ne zna stvarne osobine vune. Možda je za to zaslužna i agresivna kampanja raznih proizvoda od 'memori-pjene' i sličnih sintetičkih materijala. Naravno, postoje i oni koji kupovinom IKEA-inih proizvoda žele da pokažu svoj statusni položaj u društvu, što je, priznat ćete, zaista smiješno”, pojašnjava Medenčević

Lutfi Bošnjak rođen je 18. januara 1952. godine u Tunisu. Referentni izvori na engleskom i arapskom jezika Lutfija označavaju kao tunižansko-bosanskog pjevača, kompozitora, majstora na instrumentu ud, javnu ličnost. Lutfi uživa status jednog od najboljih tenora na Bliskom istoku, Sjevernoj Africi i općenito u arapskom svijetu. Ovaj svestrani umjetnik također je glumio u nekoliko tunižanskih TV serija i filmova, uključujući Maktoub, La boîte magique i Halou u mer and El paraíso ya no es lo que era

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!