137

Tročlani naziv bosanski / hrvatski / srpski jezik, koji je s kosim crtama, čista je administrativna “inovacija” i u stručnom pogledu apstrakcija i konstrukcija koja je unijela najviše zabuna u našu školsku praksu. To su iz svojih tajnih busija iznova pokušale iskoristiti lažne intelektualne veličine iz naše bosanske, a i iz naše bošnjačke nacionalne sredine, kako bi zadale konačni ideološki udarac toj, njima toliko “nepojamnoj” i mrskoj, “ideji bosanskog jezika”

“I sada neki ljudi u Cetingradu imaju bosanske lične karte s muslimanskim imenima, kada se na hiljade 'štancalo' da se zaštite od mobilizacije. Preko Kladuše, Cazina i Ključa autobusima su ih provodili sve do slobodnih dijelova Hrvatske. Dakle, Bošnjaci su spasili Hrvate od spremanog genocida. Zar oni mogu biti radikali!? Zato pozivam sve one koji Bošnjake nazivaju radikalima da dođu kod nas, da prođu zajedno sa mnom i s jedne i s druge strane granice pa da vide i da se uvjere u kazivanja tih ljudi kakvi su bili 1991. godine kao spasioci”, naglašava Admir ef. Muhić

Ova nakaradna skraćenica i nastala je prije svega iz nekog dubokog a besmislenog stida govornika bosanskog jezika, ili iz neke apsurdne bosanske mimikrije, ili iz neke ovještale nostalgije za nekadašnjim srpskohrvatskim / hrvatskosrpskim jezikom, u čijem imenu nikako nije bilo Bosne, a u sadržaju tek onoliko koliko je to bilo nužno i prihvatljivo drugim, brojnijim govornicima nekadašnjeg zajedničkog jezika narodâ Jugoslavije

Kad je SDA formirana, kako bi ga ocrnili kod naroda, prvi ljudi SDP-a tvrdili su da je Alija Izetbegović bio pripadnik Handžar-divizije. Međutim, Alija nije mogao biti u Handžar-diviziji. On je odvraćao svoje prijatelje da idu u Handžar-diviziju. Iz Sarajeva je otišao u rodni Šamac kako ga ne bi mobilizirali u ovu diviziju. Alija Izetbegović bio je antifašista. Jedine dvije vojske koje je služio bili su partizani, od 16. aprila 1945. do 4. marta 1946. godine, i Armija Republike Bosne i Hercegovine, čiji je bio vrhovni komandant. To potvrđuje autentična vojna dokumentacija

Tvrdnje da je riječ o skeletu iz srednjeg vijeka jesu na nivou pretpostavki jer skelet nije vještačen. Onog trenutka kada se nadležni budu tome posvetili, onda ćemo i mi imati informaciju da li se zaista skelet veže za to arheološko područje, ili je iz ranijeg ili možda kasnijeg perioda

Mi nećemo tri u jedan, mi hoćemo jedan. Jer, u vremenu poznatih orkestriranih i sistemskih napada kroz samo negiranje bosanskog jezika, a nerijetko i same države Bosne i Hercegovine (to slušamo svaki dan), govornike bosanskog jezika zbunjuju na razne načine. Zato je forsiranje BHS-a i navika na “BHS jezik” dovela do toga da čak ni sami govornici bosanskog (vjerovatno iz nedovoljne obaviještenosti) nisu još svjesni svoje samosvojnosti, pa stidljivo uz naziv svog jezika počesto iz obazrivosti, dodaju i druga dva naziva – kao da se bosanski jezik sam za sebe još nije dovoljno afirmirao. Posljedica upotrebe termina “BHS jezik” jeste upravo ta – nazivi srpski i hrvatski jezik ostaju samosvojni, a, umjesto bosanskog, koristi se termin BHS

“Ja sam prišla Ratku Mladiću i rekla mu da mi nema djeteta, da je nestalo. Povukla sam ga za ruku i rekla mu to, ali on me otjerao. Strpali su nas nakon toga u autobuse. Selmu nisam uspjela pronaći tad, a, evo, više od 22 godine nemam glasa nikakvog o njoj. Vjerujem da je živa. Nadam se tome. Svakog dana mislim na nju. Nadam se da ćemo nekad saznati šta se desilo. Dok je ne pronađemo, živu ili mrtvu, nećemo odustati”

Fenomen da oni koji su svojevremeno nagovarali Bošnjake da se na popisu izjasne kao Bosanci sada negoduju zbog nazivanja nastavnog predmeta bosanski pokazuje da nisu u pitanju nikakvi pozitivni principi, nego namjera da se konstantno problematizira bošnjačka jezička, kulturna i uopće identitetarna posebnost. U tu svrhu koriste se i maliciozne zamjene teza po kojima se pravo na izučavanje vlastitog jezika kroz predmet nazvan po tom jeziku tumači kao diskriminacija drugog i drugačijeg. Hoće li doći vrijeme kada će i samo postojanje Bošnjaka biti tumačeno kao akt segregacije i diskriminacije

Edina Solak, „Rasprave o jeziku u Bosni i Hercegovini od 1850. do 1914. godine“, Institut za jezik, Sarajevo 2014. godine, 278 stranica Knjiga Rasprave o jeziku u Bosni i Hercegovini od 1850. do 1914. godine Edine Solak među rijetkim je studijama ove vrste koje u obzir uzimaju literaturu i dokumente na osmanskom turskom jeziku. Pisana iz aspekta sociolingvistike, definirajući istovremeno šta je u jezičkoj politici pitanje struke a šta politike, studija na pregledan način predstavlja značaj i kontekst rasprava o jeziku u Bosni i Hercegovini u periodu koji obrađuje te ukazuje na činjenicu da se jezik u Bosni stoljećima nazivao bosanskim

Podržite nas na Facebooku!