Roman o ljubavi i izgubljenoj generaciji

Mehmed Pargan, Grad u cvatu magnolije, BMG – Bosanska medijska grupa, Tuzla, 2018. godine

Anton Pavlovič Čehov, veliki dramski pisac i prozaik, nije se okušavao u romanesknoj formi, ali je, barem iz vizure autora ovih redova, ostavio odista filigranski preciznu karakterizaciju tog, mnogi će ustvrditi, najtežeg literarnog žanra: “Roman je pravi dvorac i potrebno je da se čitatelj u njemu osjeća slobodno, da se ne čudi i ne dosađuje kao da se nalazi u nekom muzeju. Ponekad je potrebno dopustiti čitatelju i da se odmori kako od heroja, tako i od autora, a za to je dobro došao nekakav pejzaž ili nešto komično i smiješno, ili se, pak, za to mogu upotrijebiti i nove ličnosti koje će uvesti u radnju romana”, reći će Čehov, no, “roman o ljubavi u ratu, izgubljenoj generaciji, snovima o ostavljenoj zemlji…”, romaneskni prvijenac Mehmeda Pargana, vazdušaste i elegantne literarne konstrukcije nazvan Grad u cvatu magnolije, nažalost, a možda i srećom, nije “dvorac” sukladno Čehovljevoj definiciji romana, ponajprije uslijed sporadične stilsko-izražajne neujednačenosti u procesu građenja iznimno kompleksne literarne arhitektonike.

Ali, zanemarimo li blagonaklono takve propuste (primjerice: “Šta bi ti ponio sa sobom kada bi počeo rat?” upitala me tog aprila, samo nekoliko dana prije nego su topovi počeli tražiti najbolnije jauke ljudi i tu upućivati svoje projektile. str. 132), roman Mehmeda Pargana sasvim legitimno može se razumijevati kao zreo, ostvaren književni tekst.

Pargan je učen pisac. Kompozicija je romana složena, tematizira ratni i poslijeratni period, bez fabularnog je čvorišta, čak i bez izgrađenog glavnog lika, a autorovo uspjelo posezanje za zahtjevnim insert-postupkom, te njegovo duboko poniranje u zastrašujući psihološki, a potom i doslovni tragizam dviju silovanih Bošnjakinja, čine ovaj književni tekst umješno kompoziciono uobličenim, ali istodobno i teškim, mučnim, beznadnim.

Ili, kako veli jedan od recenzenata Parganovog romana: “(…) Kroz tragediju dviju mladih (silovanih) žena, bez mnogo retorike, faktografski i dokumentaristički, osvjedočeno je zlo koje je razorilo ljudsku nadu i vjeru u čovječnost. U trenucima kada autor opisuje zločine nad ovim ženama pred čitateljem se otkriva rijeka bola koja ga zapljusne i ponese, iz koje bi rado da ispliva, da zatvori i odloži knjigu po strani, ali ne može jer ga Parganova narativna slikovitost paralizira.”

Ipak, kao svojevrsni kontrapunkt, pa makar i slabašan, sveopćoj egzistencijalnoj tmini i beznađu, čime Parganov tekst obiluje, izdvaja se lirski introspektivno meditativni solilokvij jednog od piščevih likova, slikara, pa potom vrtlara, fotografa, čovjeka izmirenog sa sobom, svijetom i nebesima: “(…) Iako je i šutnja govor, mnogi taj govor ne razumiju. Možda ni sam čovjek koji se šutnjom bori ne razumije svoje oružje i njegovu snagu, ali šuti, jer je to njegova unutarnja potreba. Šta umjetnik, zapravo, postiže šutnjom? I da li išta postiže? Šutnja podcrtava moju potrebu da ignorišem stvarnost. Da ostavim po strani mjerila kojima se mjeri ovaj svijet. Svijet ratova i smrti. Bog je postavio ovaj svijet tako da sve funkcioniše u paru, kroz suprotstavljenost, tako da rat egzistira u samoj pojavnosti stvari: dobra i zla, svjetla i tame, zemlje i neba… Nisam to shvatao sve do ovoga jutra. Gledao sam jutros svitanje i tu borbu, kada dan pobjeđuje noćnu tamu. Svjestan sam kako se moj život polako približava smrti i predaje me spremnoga za drugi svijet, njegovim čuvarima, izvjesnosti. Moja šutnja je nadvladala sve govore”, veli neimenovani Parganov lik, iliti piščev alter ego, koji tegobnu romanesknu storiju privodi kraju ovako: “Postavili smo stativ, na njega montirali fotoaparat i otpočeli. Čudesne boje, njihovi preljevi i sjene bili su nestvarni. Pomislih:

– Čim se okonča cvjetanje, trebamo ove grančice ožiliti i napraviti nove sadnice.

A onda sam se zasmijao gorko u sebi i izgovorio:

– Godina je kao stvorena za novi rat, čini mi se da nikada nije bilo ovoliko purpurnih cvjetova.”

Na koncu, Parganov je roman nesumnjivo ostvaren književni tekst. I koliko god da nas uranja u mrak u kojem se ne nazire ni tračak nade, Grad u cvatu magnolije vrijedna je i važna knjiga.

 

 

Prethodni članak

Iftar ili teferič

Sljedeći članak

Kad odu svi balvani

PROČITAJTE I...

Prema jednoj svojoj posthumno objavljenoj pjesmi, Ćamil Sijarić želio je da na umoru, u svojim posljednjim satima zemnog života, gleda čađavi zavičajni tavan nad sobom i da čuje let lastavica. Tako nekako umiru njegovi planinci, čijim je sudbinama sagradio svoj literarni svijet. Ali, kao u inat, završio je okrutno urbano, na promrzlom kolovozu jedne sarajevske ulice, poginuvši u saobraćajnoj nesreći 6. decembra 1989. godine

Galerija Uffizi iz Firence jedna je od najpoznatijih institucija kulture na svijetu. U njoj se čuvaju djela koja su nastajala od 12. do 18. stoljeća, a poznata je i po najboljoj kolekciji radova iz italijanske renesanse. U protekla tri mjeseca ova je galerija bila mjesto na kojem je bila postavljena izložba koja je prikazala odnose Firence iz razdoblja kada je tim gradom vladala porodica Medici s islamskim svijetom. Izložbom su organizatori, također, pokušali dokazati koliko su nekada bile jake veze Italije s islamskim zemljama i koliko danas Italijani malo znaju o islamu, povezujući ga isključivo s migrantima i terorizmom, što posljednjih godina izaziva islamofobne izljeve mržnje u toj zemlji

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!