ROMAN O DAORSONU

Adem Pin vješto izbjegava potjeru i zamke po dalmatinskim, hercegovačkim i bosanskim gradovima i, na kraju, uvjeren da je zametnuo trag, vraća se u Daorson dok ne shvati da su ga tu čekali i da su mu tu namjestili konačnu zamku. U đubrovniku nalik na stećak (možda nešto za imaginarni muzej poput Trokutovog) slučajno ugleda ubijenog i bačenog čovjeka – čovjeka toliko nalik sebi kao da se pogledao u mrtvačko ogledalo. Adem Pin se uspinje na Daorson s fiksidejom da se preobrazi u sokola i poleti odozgo iznad predjela, sve dok ne pronađe, među svim stećcima, svoja vrata za bijeg na Radimlji

Uvijek sam se volio verati na vrhove.

 

Kod nas su to obično ostaci grada.

Ili ostatak priče.

Ili i jedno i drugo.

 

Osjećam posebnu nježnost kad se sjetim uspona na grad Lubicu iznad Ključa. Grad Ljubicu.

Odatle su moji, po majci.

 

Svaki čovjek živi neku povijest, a nije toga svjestan. Zašto bi i bio?! Uostalom, sve je to odavno pročitano. I zna se da se iz tog ništa ozbiljno ne može naučiti. Samo opsjene. Ili magijski potezi?!

 

Tako sam napisao nacrt za roman o Daorsonu (nacrti su ponekad višeznačniji i zanimljiviji od dovršenih djela):

 

Došao sam u razvaline Daorsona, naslonio se na kiklopski zid i zagledao dolje, u stećke na Radimlji. Sve je pisano u prvom licu, iako, naravno, čitač ne zna ko je Ja. Ne znam u tom trenutku ni ja, koji govorim u ime Ja i mislim da jesam Ja.

Ogled o historijskom događaju koji se ponavlja.

Priča o djetinjstvu u blizini Grada, legendama o njemu i prvom usponu. Sa zazorom.

Život Grada prije dolaska Rimljana, u osvajačkom ratu prije dva tisućljeća i potom za vrijeme dominacije Rima, s elementima upada različitih formacija koji pokazuju približavanje razaranja i uništenja.

Priča o neobičnim zlatnim i srebrnim figuricama i znakovima koje sam slučajno vidio kod zlatara u Mostaru. I kupio. Potom sam ih vidio u Dubrovniku i na nekim posve neočekivanim mjestima, kako mi se činilo, u svjetskim metropolama do kojih su dosegle moje stope i slutnja

Riječi su čuvari i ključevi tajne ako ih znamo pravilno pročitati. Priča o mom prijatelju koji je istraživao povijest Grada i njegova tumačenja smisla Grada i figurica, kao i razloga zašto su kalupi pokradeni, falsificirani i zašto se prodaju na određenim mjestima, kao u magijskoj sekti.

Stolac. Šta se zaista krije iza ove riječi: stolno mjesto, tronožac, prijestolje, centurionovac, stolac ili nešto posve drukčije?

Moj pokušaj objašnjenja priče o kalupima zlatnih i srebrnih figurica, kalupima pronađenim u Daorsonu.

Sudbina Onog čiji je šljem s natpisom Pines čekao tolike godine da ga iskopaju kod vrata Grada.

Istinita tajna daorsonskih zlatarskih kalupa, s primjerima i dokazima, i razlog njihove distribucije na određenim mjestima.

Opis konačne bitke nakon koje Daorson prestaje postojati.

Ja stoji pred izlogom knjižare u Dubrovniku, knjižare na Stradunu, i suočava se sa svojim fotolikom koji ga podsmješljivo gleda s naslovne strane knjige. “Dok se ti vereš po razrušenim i propalim gradovima, ja ovdje trgujem”, nedvosmisleno mu govori samouvjereni crno-bijeli lik. Ja je siguran da čuje njegov glas – svoj glas.

Ime pokraj lika je Adem Pin i Ja shvaća da je to njegovo ime. U tom trenutku Adem Pin postaje svjestan značenja znakova i figurica – simboliku Grada i života Daorsa, odnosno njihovih magova.

To je početak kriminalističke priče, odnosno potjere za Pinom. Nakon što zametne trag progoniteljima, njegova knjiga s fotografijom postaje otkriće opasne priče koje oni kupuju i – potjernica.

Adem Pin vješto izbjegava potjeru i zamke po dalmatinskim, hercegovačkim i bosanskim gradovima i, na kraju, uvjeren da je zametnuo trag, vraća se u Daorson dok ne shvati da su ga tu čekali i da su mu tu namjestili konačnu zamku.

U đubrovniku nalik na stećak (možda nešto za imaginarni muzej poput Trokutovog) slučajno ugleda ubijenog i bačenog čovjeka – čovjeka toliko nalik sebi kao da se pogledao u mrtvačko ogledalo.

Adem Pin se uspinje na Daorson s fiksidejom da se preobrazi u sokola i poleti odozgo iznad predjela, sve dok ne pronađe, među svim stećcima, svoja vrata za bijeg na Radimlji.

 

Tako sam nekad pisao.

I tako sam zapisao.

Taj mogući roman dio je onog što sam zapisao i dao svom prijatelju Džaferu Obradoviću da objavi u časopisu Slovo Gorčina, koji povremeno izlazi u Stocu za vrijeme književnih susreta.

Razmišljanje o Daorsonu je objavljeno.

Nešto nakon toga nazvao me je Zdravko Marić, koji je istraživao grad u Ošanićima i koji mu je konačno i dao ime (po Daorsima koji su tu živjeli i čija se kultura iz ostataka grada može čitati).

Nije mu bilo jasno kako sam došao do nekih zaključaka jer oni nisu bili objavljeni, odnosno nije nimalo jednostavno doći do njih.

Sastali smo se.

I priča se počela odmotavati.

Nisam mu mogao ispričati onaj njen nenaučni dio u kojem je važan svjedok moj prijatelj koji je u Daorsonu vidio mnogo više nego što bi to iko mogao naslutiti, niti ono što je jednostavno moj nerv pripovjedača.

Ipak, činjenice su se poklapale.

Govorile su dovoljno za sebe.

Više nego što je dovoljno za jedan pseudožanrovski projiciran romaneskni projekt.

Naravno, to ga nije posebno zanimalo. Uostalom, kazao je sve o onome što jest.

I to je život tog romana.

 

 

 

PROČITAJTE I...

Pijemo vodu, razgovaramo, teško, mučno, usiljeno, on, pak, tek da nešto kaže, pita pišem li za tamo neke novine, čuo je, veli, od nekog da pišem za tamo neke novine; velim da je dobro čuo i da zaista pišem za tamo neke novine, potom ustajem, zahvaljujem mu se na toplom dočeku i gostoprimstvu, pa, kao šaleći se, širim ruke, smijem se, i pozivam ga da mi kao novopečeni djed padne na grudi junačke. Zbunjeno me gleda, privijam ga u zagrljaj, snažno stiskam i šapućem na uho: “Slušaj, bilmezu...”

Sve u svemu, govoriš ono što jesi. Sebe govoriš. Pojedine riječi u svemu tome imaju dramatičnu ulogu. Najednom se pojavi nova riječ, došla odnekud sa svjetskih sastanaka koji su uvijek sudbinski. Jedno je poznato javno lice svake godine unosilo u svoj rječnik nepoznatu novu stranu riječ i uporno je ponavljalo sve dok svima ne bi postalo jasno da je u njoj skrivena obična riječ

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!