Roman “Derviš i smrt” još nije dokraja napisan

Ondje gdje su besmislom rata i neviđenim sljepilom uma ostavljane kosti rasute po šumama, jezerima i rijekama, ondje gdje se često sanja najveći i posljednji san – san o pronalasku kostiju najmilijih, san o odlasku na mezar ili grob kraj kojeg će se moći nešto proučiti ili samo odšutjeti... – ondje gdje mrtvi još nisu pokopani, ili su pokopani samo dijelovi skeleta, pokoja pronađena kost ili koščica, ondje gdje mrtvi nemaju još ni jedan mezar, dogodi se, eto, da poneko ima i dva

Hifzija Hasandedić piše kako je “Carevu džamiju u Trebinju podigao Osman-paša Resulbegović na ime sultana Ahmeda III, i to je razlog što je nazivaju Careva. Sagrađena je 1719. godine, što se vidi iz natpisa koji je bio uklesan na šerefi munare. Gradili su je dubrovački majstori, o čemu govore dokumenti Historijskog arhiva u Dubrovniku. Predanje kaže da je sagrađena iz nužde, nakon što su uskoci koncem 17. stoljeća zapalili džamiju u Policama i kada je Trebinje ostalo bez ijedne džamije. Još se priča da je sagrađena od kamena koji je donesen sa zgarišta srušene džamije u Policama”.

Ono što je zanimljivo, a i jedan je od motiva za pisanje ovog teksta, jeste opis samog džamijskog harema ispred mihrapskog zida: “U malom groblju pred zidom od mihraba nalazi se jedan grob ograđen kamenim pločama i s dva nišana bez natpisa. Priča se da je u njemu sahranjen neki mujezin koji je, učeći ezan, pao s munare i na mjestu ostao mrtav. Drugo predanje, opet, kaže da je u ovom grobu sahranjen neki šehid koji se jedini spasio kad je bio pokolj u džamiji u Policama, preplivao Trebišnjicu i, kad je došao do mjesta gdje mu se danas grob nalazi, mrtav je pao, pa je tu i sahranjen. U ovom groblju nalaze se dvije velike i stare lipe koje su vjerovatno ovdje posađene kad je i džamija sagrađena.”

Careva džamija, Bogu hvala, obnovljena je i danas služi Trebinjcima i putnicima namjernicima željnim mira i duhovne okrepe. Međutim, ako danas pogledate prostor ispred mihrapskog zida, vidjet ćete kako se tu nalaze dva mezara. Naime, nakon ponovne izgradnje džamije, postavljen je, za razliku od nekada jednog, još jedan par lijepih ulemanskih nišana čije je primarno mjesto bilo na drugoj lokaciji. Po svjedočenju pojedinih Trebinjaca i bivšeg trebinjskog imama Huseina Hodžića, ti nišani pripadaju dervišu Hasanu, istom onom liku iz romana Meše Selimovića Derviš i smrt.

Mezar s derviškim nišanima nalazio se sred nekog vinograda u Dživarskom polju, bijaše prelomljen i usamljen. Taj će mezar, derviša i trgovca Hasana, murida šejha Ahmeda Nurudina, jednog od glavnih junaka u romanu Derviš i smrt, naći smiraj u malom haremu kraj Careve džamije u Trebinju, praveći tako društvo onom drugom mezaru u njihovom zajedničkom zagrobnom životu. Imajući na umu opisani karakter derviša Hasana, rekli bismo – golemo! Nije Hasan za halveta, nego za muhabeta, i ljepše mu je u društvu, pored džamije, kraj cvijeća i ispod mirišljave stoljetne lipe.

HASAN, DŽAMIJE I DVA MEZARA

Za razliku od Careve džamije u kamenitoj Hercegovini i lijepom Trebinju, u zelenoj Bosni, u mjestu Priluk u blizini Tuzle, postoji džamija od drveta, sagrađena 1735/1736. godine. Danas je to kulturno-historijski spomenik pod zaštitom države. Za razliku od kamena, koji je dominantno okruženje kamene Careve džamije, ova drvena džamija nalazi se među tačno sto pedeset stabala hrasta, ili kako bi u Hercegovini rekli – platana.

Džamija je nekada zauzimala posebno mjesto kod derviša šireg kraja. Ovakvoj tvrdnji ide u prilog i činjenica da se u obližnjem mjestu Suha nalazi Abukino turbe. Kako piše dr. Suadin Strašević: “Džamiju je izgradila vojska, a jedan od njenih vakifa izvjesni je šejh Hasan. Analizom podataka o stanju i prilikama u vrijeme izgradnje džamije u Priluku, te uvidom u druge rezultate istraživanja, nameće se kao mogućnost da je derviš Hasan kapetan tuzlanske kapetanije vakif džamije u Priluku.”

Autor knjige o prilučkoj džamiji također zapisa: “Po svjedočenju jednog od džematlija ove džamije, otac književnika Meše Selimovića imao je jednu šumu nedaleko od džamije u mjestu Poljice. Ovakve okolnosti mogu doprinijeti upoznavanju lokalnih predanja i priča o prošlosti. Ako uzmemo u razmatranje ovaj podatak, makar i kao moguću pretpostavku, ili ako su podaci na tragu činjenica, nameće se razmišljanje da je Meša Selimović još u djetinjstvu mogao slušati priče i predanja kroz koje je upoznao lik derviša Hasan-bega, učenog šejha, pobunjenog tuzlanskog kapetana i prekaljenog ratnika iz daleke zemlje ruske…”

Osim što je derviš Hasan izgradio džamiju, u čijoj je blizini piščev otac imao imanje, dodatna je zanimljivost genealogija derviša Hasana: “Porijeklo derviša Hasana veže se za Konyu, grad u kojem je djelovao i umro Dželaludin Rumi i mjesto gdje je cvjetao derviški mevlevijski tarikat. Sin derviša Hasan-bega tuzlanskog kapetana zvao se Ahmed, a na njegovom nišanu napisano je Derviš Ahmed-beg. (..) U djelu Meše Selimovića Derviš i smrt Ahmed Nurudin je, kao što smo naveli, šejh Mevlevijske tekije. Također, reisul-ulema Mehmed Teufik ef. Azapagić (1838–1918), koji je ukupan u haremu Jalske džamije u Tuzli, prevodio je za života i tumačio Rumijevo djelo Mesneviju. S druge strane, važno je pomenuti da se porijeklo reisa Azapagića vezuje za derviša Hasan‑bega, tuzlanskog kapetana.”

Analizirajući nišane mevlevijskog derviškog reda na Alifakovcu i komparirajući iste s onima kod džamije u Priluku, kao i s nišanima u haremu Jalske džamije u Tuzli, ustanovljene su sličnosti te je utvrđeno kako nišani locirani u haremu tuzlanske Jalske džamije pripadaju dervišu Hasanu i njegovom sinu Ahmedu Nurudinu.

GDJE JE, ZAPRAVO, PRAVI MEZAR

S uvjerenjem se može kazati da je bivši trebinjski imam Husein Hodžić vođen najboljom namjerom posredstvom raspoloživih informacija i svjedočenja Trebinjaca došao do zaključka koji ga je ponukao da spasi jedan par nišana, a samim tim i sjećanje na rahmetliju. S druge strane, sasvim je sigurno da je dr. Strašević, tragajući i pišući knjigu o prilučkoj džamiji, sasvim nenadano došao da zaključka da je istu džamiju izgradio nekadašnji tuzlanski kapetan, a šejh mevlevijskog reda derviš Hasan. Iako su, ne poznavajući drugu varijantu, samostalno došli do istog saznanja, nameće se nimalo jednostavno pitanje: Koji je mezar pravi?

Naravno, pisac ovih skromnih redaka teško može dati odgovor na postavljeno pitanje. Međutim, prenosi se da je, analogno storiji o Sari Saltuku, nakon smrti Nasrudin‑efendije, na različitim mjestima ostalo sedam mezara za koje se tvrdi da baš njemu pripadaju. Kada je jedan putnik namjernik, s lijepim imenom Ibrahim, upoznao ljude koji su bili na svih sedam mezara, upitao je jednog od njih: “Pa u kojem je mezaru od njih sedam pokopan Nasrudin?” Jedan je odgovorio: “Zar je važno? Pred svakim sam učio kao da je pravi.”

I bi u pravu! Ondje gdje su besmislom rata i neviđenim sljepilom uma ostavljane kosti rasute po šumama, jezerima i rijekama, ondje gdje se često sanja najveći i posljednji san – san o pronalasku kostiju najmilijih, san o odlasku na mezar ili grob kraj kojeg će se moći nešto proučiti ili samo odšutjeti… – ondje gdje mrtvi još nisu pokopani, ili su pokopani samo dijelovi skeleta, pokoja pronađena kost ili koščica, ondje gdje mrtvi nemaju još ni jedan mezar, dogodi se, eto, da poneko ima i dva. Uvijek postoji izuzetak, rekli bismo, blago takvima, blago dervišu Hasanu – iako i njega ne drži samo jedno mjesto, s razlogom mu blago, jer stoljećima ranije bi zapisano, a našom postratnom realnošću i životnim iskustvom potvrđeno:

– Šta će blažiti moju kob? – Grob! – A ljubavi, šta je cijena? – Mijena!

 

 

 

 

PROČITAJTE I...

Jedan od najznačajnijih savremenih španskih pisaca Juan Goytisolo (87) preminuo je 5. juna. Goytisolo, dobitnik nagrade “Cervantes” za životno djelo, bio je jedan od najvažnijih španskih pisaca 20. stoljeća. Objavio je više od 20 romana, bio žestoki protivnik Francove diktature, te je zbog toga dobar dio svog života proveo u dobrovoljnom egzilu. Goytisolo je 1993. godine bio dopisnik dnevnika El País iz opkoljenog Sarajeva, a svoja iskustva iz glavnog grada BiH pretočio je u knjigu Sarajevska bilježnica

Ramazan je jedna od velikih tema usmene, divanske i novije bošnjačke književnosti. Brojni su autori u ovom mjesecu prepoznali identitarni topos pogodan za literarnu obradu, pa su u ramazanu pronalazili temu, motivacijski mehanizam, simbol... Stoga ćemo podsjetiti na neke od najboljih priča i pjesama u bošnjačkoj književnosti posvećenih ramazanu i njegovim refleksijama na kulturu Bošnjaka

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!