Roditelji, preispitajmo se

Vozimo se kući, a kćerkica pilji kroz prozor u mrklu noć te uporno zapitkuje: ko je stvorio noć, ko je stvorio nebo, Zemlju, zvijezde... Jasno, na svako pitanje išao je isti odgovor – Bog. “Mama, a ko je stvorio Njega?” Tu nas je zatekla. Supruga se vješto izvukla: “Eto ti babe, on je hodža, on će ti to bolje objasniti”

Ne znam kako će me ko shvatiti i doživjeti, ali se trudim da u odgoju i obrazovanju svoje djece dam znatniji doprinos. Daleko od toga da sam idealan pedagog i učitelj, ali se trudim. Tako, recimo, prakticiram da svaku večer prije spavanja s djecom ponovim sve kur’anske sure koje znaju te da, usput, poradimo na memoriranju nove sure. Oboje su, hvala Bogu, počeli učiti u Kur’anu, pa zajedno proučimo barem jednu stranicu. Na kraju im ispričam poneko kur’ansko kazivanje o poslanicima ili simpatični isječak iz biografije Muhammeda, a.s., i to je to. Sve mi to uzme maksimalno pola sahata vremena, a vrijedi. Siguran sam da se nikakvim ovosvjetskim mjerilima ne može izmjeriti koliko vrijedi.

Neko će kazati: “Dobro, pa on je efendija, to se od njega i očekuje. Ako neće znati njegova djeca, čija će?” Ostavljam na volju svakome da misli i kaže šta hoće, ali ostavljam mogućnost i samome sebi da se ne složim s ovakvom i sličnim konstatacijama. Naravno, spomenuti kontekst jeste ili može biti olakšavajući, ali ne i presudan faktor. Konkretno, znam dosta vrsnih majstora čija djeca ne znaju ni šaraf zavrnuti, električara čija djeca ne znaju dibidus ništa o struji ili ljekara čiji potomci ne znaju ni hanzaplast nalijepiti. Dobro, možda vrijedi i ona: “U zidara najgora kuća”, ili: “U automehaničara najgore auto”, a, bogami, i narod počesto zna reći kako ni u koga ne zna biti ters dijete kao u hodže, s čim se ponekad valja složiti.

Bilo kako bilo, neopisiv je osjećaj da možeš djetetu prenijeti nešto lijepo i korisno, a radost i ushićenje često znaju biti obostrani. Tako je priča o Sulejmanu, a.s., i njegovim mudžizama neizbježna tema kada, recimo, negdje na livadi ugledamo mravinjak ili na Baščaršiji golubove. “Babo, kako je Sulejman mogao pričati s mravima i pticama, a mi ne možemo? Imaju li životinje svoj jezik? Je li Sulejman naredio vjetru da napravi uragan?” Na ovo posljednje se malo štrecnem, jer, da postoji ikakva mogućnost da se za prirodne nepogode okrivi neki Sulejman, zasigurno bi se i za tim posegnulo.

Kada sam nedavno skoknuo do bolnice, djeca su usplahireno pitala je li mi prijatelj bolestan kao što je bio Ejjub. U povratku posmatraju Neretvu pa priupitaju može li se ona toliko popeti da poplavi Mostar, aludirajući na kazivanje o Nuhovu narodu i potopu. Kako bih skrenuo temu u drugom smjeru, predložim im da igramo gradova i država, i to tako što svako od nas četvero kaže slovo, a onda svi govorimo gradove i države koji počinju s tim slovom. Smio bih se zakleti da ja u njihovim godinama (jednom je deset, a drugom skoro osam), osim Jablanice, Prozora, Konjica, Mostara, Sarajeva i možda Beograda, nisam znao više od četiri ili pet gradova, a oni samouvjereno pletu: Bukurešt, Kijev, Talin, Peking, Oslo, Tirana pa Urugvaj, Meksiko, Švicarska, Finska, Bangladeš…

Sve ovo ne znači da moja djeca nisu u nekom savremenom fazonu. Ne. Starije dijete, kćerka,  jutjuberka je, s velikom željom da postane popularna i da ima hrpu pratilaca, dok je mlađe, sin, u nogometnim vodama, prati sve moguće lige, igrače, klubove (valjda otuda poznaje silne gradove i države po bijelom svijetu). Ipak, uspio sam da mi nije teško odvojiti ih od omiljenih mobitela i ostalih aparatića kako bismo učili ponešto korisno. A, kako je sve počelo?

Dok smo supruga i ja još bili neiskusni roditelji, koji se tek upoznaju sa svijetom djece koju je Bog “tek dao na ovaj svijet”, suočavali smo se sa svakojakim problemčićima. Trudili smo se usmjeriti ih ispravno, usput vodeći računa o njihovim godinama, mentalnom razvoju i okruženju u kojem živimo. Nekad smo, vjerovatno, i griješili forsirajući nešto što nije bilo primjereno njihovom uzrastu, ili izostavljajući ono na što se morala skrenuti ozbiljnija pažnja.

U ozbiljno razmišljanje bacila me je jedna neobična situacija. Vraćali smo se sa sijela. Bilo je poprilično kasno, a kćerka, tada petogodišnjakinja, po običaju je stalno nešto zapitkivala. Djeca tako uče. Nije im mrsko do besvijesti pitati. Nekad im odgovorimo, nekad to breme prebacimo na bračnog druga, a nekad i nemamo strpljenja za silne izljeve radoznalosti pa reagiramo ljutito. Svima nam se to moralo desiti. Helem, vozimo se kući, a kćerkica pilji kroz prozor u mrklu noć te uporno zapitkuje: ko je stvorio noć, ko je stvorio nebo, Zemlju, zvijezde… Jasno, na svako pitanje išao je isti odgovor – Bog. “Mama, a ko je stvorio Njega?” Tu nas je zatekla. Supruga se vješto izvukla: “Eto ti babe, on je hodža, on će ti to bolje objasniti” (kako se žene umiju snaći, to je čudo neviđeno!). Možete samo zamisliti u kakvoj sam situaciji bio, jer nije pedagoški zamlatiti dijete i reći kako o tome ne treba pitati, ali je pravi pedagoški izazov objasniti takvo pitanje djetetu od pet godina.

Nešto poslije, naišao sam na, po meni, najbriljantniju pedagošku vertikalu koja se pripisuje hazreti Omeru, u kojoj je odgoj djeteta podijeljen na tri etape koje bi izgledale ovako:

– Prvih sedam godina igraj se s djetetom;

– Drugih sedam godina ga odgajaj;

– Sljedećih sedam godina budi mu prijatelj;

Sada bih, u skladu s popularnim aforizmom, mogao kazati: prije braka sam imao stotinu teorija o odgoju djece i nijedno dijete, a danas imam dvoje djece i nijednu teoriju. Ruku na srce, učio sam pedagogiju više godina, ali se s Omerovom mudrošću ništa ne može izjednačiti jer, zaista, do sedme godine djeca uče kroz igru. Sljedećih sedam godina idealne su za usađivanje istinskih odgojnih vrijednosti. Konačno, u sljedećih sedam, dakle od 14. do 21. godine, dijete sazrijeva i treba nas kao prijatelje više nego ikad. Sve je rečeno. U suprotnom, nerijetko slijedi scenarij iz čuvene anegdote po kojoj je negdje u Americi malehni sin pitao oca koliko košta njegova satnica na poslu. Dobivši odgovor da je riječ o dvadeset dolara, dijete pita oca da mu posudi dvadeset dolara. Traživši pojašnjenje, otac dobi zapanjujući odgovor:

“Želim da ti platim da sahat vremena provedeš sa mnom!”

Vrijeme ide. Idu i djeca. Nerijetko se i ne vraćaju, osim ako to ne zaslužimo.

Šta činimo s tim u vezi?

E, o tome valja razmisliti dok još ima vremena.

PROČITAJTE I...

Slavna autobiografija Omera ibn Saida, koja se općenito ubraja u začetke američke robovske literature, započinje podužim odlomkom sure Vlast (Mulk), koju Omer ni nakon dvadeset i četiri godine u kršćanskoj zemlji nije zaboravio. Izbor nije slučajan; sura se otvara tvrdnjom da sva vlast pripada Bogu i stoga je savršena aluzija na robovlasništvo, na apsolutnu moć kroz posjedovanje

Dan prije umro je Tito, a nama je “EI-Niš” kolor-televizor riknuo nekoliko dana ranije. Nismo imali gdje gledati sahranu pa smo zamolili Libriće da dođemo kod njih. U jednom momentu, za vrijeme sahrane, krenuo je prolom oblaka, na šta je Mugdim, sin čika Šefika i tete Kadre, gledajući kroz prozor, tužno dodao: “I nebo danas plače!” Mugdim je nesretno poginuo na Dobrinji tokom opsade Sarajeva, od metka koji je uletio u stan u kojem je živio

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!