Riječ imigrant zvuči bezlično

Jezik ne služi samo da govori o stvarnosti i da je odražava, već je također i oblikuje. Zapitajmo se zašto se u medijima za neke oružane grupe koristi naziv revolucionari, a za druge pobunjenici. Kakve se emocije izazivaju kod slušalaca kad im se kaže da u zemlju pristižu imigranti, a kakve kad se objavi da pristižu izbjeglice? Ideološke poruke suptilno se emitiraju i kroz naizgled sasvim bezazlene sadržaje kao što je vremenska prognoza

Već je davno ustanovljeno da jezik ne služi samo da govori o stvarnosti i da je odražava, već je također umnogome oblikuje i održava. To je uočljivo u svim vidovima jezičkog djelovanja, od svakodnevnih razgovora s ukućanima ili kolegama na poslu, preko medijskih napisa i političkih govora pa do akademskog diskursa.

Zapitajmo se nekad zašto mediji pripadnike jednih oružanih formacija nazivaju revolucionarima, a pripadnike drugih grupa koji se bave istim “poslom” – pobunjenicima? Da li možda jedni ruše one koji “treba da padnu”, a drugi one koji “treba da ostanu”? Je li to ono što trebamo sami zaključiti?

Slična je situacija s “bliskoznačnicama” (i)migrant, izbjeglica, prognanik, muhadžir. (I)migrant, riječ koja u medijima skoro redovno dolazi skupa s pridjevom ilegalni, zvuči birokratski, obezličujuće, priziva u svijest “gladna usta”, pružanje pomoći na račun domaćih i sl. Time se i ti “domaći” uvode u određeno raspoloženje prema onima koji žele doći. Riječ (i)migrant naročito je aktualna u današnje vrijeme, kad sve više ljudi napušta svoje ratom i krizama ugrožene zemlje i teži doći u Evropu. Izbjeglica i prognanik zvuče humanije. U samoj njihovoj strukturi prisutni su elementi koji ukazuju na to da ljudi koji se tako zovu ne napuštaju svoj dom rado i čisto svojom voljom. One su kadre pobuditi više empatije kod onih koji ih čuju. Napokon, riječ muhadžir, veoma stilski obilježena, pripada karakterističnoj leksici bosanskog jezika i uglavnom se koristi za muslimanske izbjeglice. Ta se riječ izvorno odnosila na Poslanika i muslimane iz Mekke koji su otišli u Medinu za vrijeme Hidžre, tako da je njen simbolički potencijal ogroman. Ona se može upotrebljavati da se lakše izazove solidarnost među muslimanima (najčešće među samim Bošnjacima), a također se, zbog svih konotacija koje nosi, može i zloupotrebljavati.

Upotreba riječi pleme i narod također govori o stavovima prema pojedinim skupinama ljudi. To više nema veze s brojnošću pripadnika tih skupina. Francuski lingvist Louis-Jean Calvet (Luj Žan Kalve) u knjizi Lingvistika i kolonijalizam navodi da u koloniziranim zemljama obezvređivanje jezika koloniziranih naroda ide naporedo s obezvređivanjem njihove društvene ili porodične organizacije. “Tako mi u Evropi imamo države, nacije, narode itd., što zavisi od nadahnuća samog opisivača, dok u Africi najčešće imamo samo plemena.” Autor citira i tvrdnju historičara Iva Persona da takvo stanje dovodi do paradoksalne situacije u engleskoj antropologiji pa “Hauze, kojih ima petnaest miliona, čine pleme, a 120.000 Islanđana narod i naciju”. Takva je dihotomija odraz zapadnjačke kolonizatorske svijesti, koja se putem imenovanja želi nametnuti i koloniziranima.

Oblikovanje stvarnosti pomoću jezika ne vrši se samo jednostavnim etiketiranjem, kao u prethodnim slučajevima. Moguće je također različito, čak i pogrešno, interpretirati pojmove čije je značenje poznato pa promovirati ono značenje koje u određenom trenutku više odgovara viziji govornika. Zanimljiv primjer takvog postupka jeste dijalog koji u jednom jugoslavenskom filmu vodi šalterska službenica, dakle predstavnica državne uprave, i jedan mladić. Kada ga službenica upita za nacionalnost, on odgovara da je Jugosloven. Dok popunjava formular, ona dodaje više za sebe: “Dakle, neopredeljen.” Kako je koncept Jugoslovena shvaćen u tom slučaju – sasvim je jasno. Na takvu njenu izjavu mladić prilično burno reagira: “Naprotiv, gospođo, to znači da sam opredeljen!” Koliko se sjećam, otišao je sa šaltera neobavljena posla.

Moguće je također koristiti definicije i parafraze koje odgovaraju određenim ideologijama. Time se primaocima poruke šalju suptilni signali kako trebaju razmišljati. Takve se poruke suptilno provlače i kroz najbezazlenije sadržaje, kao što je, naprimjer, vremenska prognoza. Većina televizija u Bosni i Hercegovini u prognozi vremena predviđa kakvo će vrijeme biti “u Bosni i Hercegovini” ili “u našoj zemlji”. U tome čitamo “jedinstvenu klimatsku cjelinu” i “patriotizam”. Ali (najmanje) jedna televizija uporno najavljuje kakvo će vrijeme biti “u Republici Srpskoj i u Federaciji Bosne i Hercegovine”, ističući tako posebnost dviju nabrojanih cjelina, promovirajući ideologiju razdvajanja, a ne zajedništva. Moguća primjedba da “Bosna i Hercegovina” nije isto što i “Republika Srpska i Federacije Bosne i Hercegovine”, jer nije nabrojan Distrikt Brčko, u ovom bi se kontekstu mogla smatrati čistim cjepidlačenjem, ali i to izostavljanje prenosi veoma važna značenja. Poruka je u svim prognozama jasna. Takve poruke oblikuju svijet i svijest gledalaca. Nije teško pretpostaviti hoće li gledaocu koji više od dvaju desetljeća sluša isključivo kakvo će vrijeme biti “u Republici Srpskoj i u Federaciji BiH” ikad biti prirodno da ih zamisli kao jednu cjelinu.

PROČITAJTE I...

Po teoriji vladajućeg sloja, ekonomska izgradnja zahtijevala je visokoobrazovanog i kulturnog čovjeka, dok su upravo kultura i prosvijećenost doprinosili bržem i uspješnijem razvoju. Upravo zato što je u Jugoslaviji, a samim time i u Bosni i Hercegovini, bilo riječ o masovnoj kulturi koja je trebala obuhvatiti sve slojeve stanovništva i prenijeti mu poruku socijalizma

Najstariji podatak koji govori o postojanju Mostara jeste iz 1468./69., kada je evidentirano postojanje trga i nahije pod imenom Köprü Hisar (Most pored tvrđave). Osmanska vlast, koja je u postojećim tvrđavama na ovim prostorima vidjela vojno-strateški značaj, dala je sredstva za njihovu popravku te izgradnju mosta koji će spajati dvije obale Neretve.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!