Rijaset na plaži

Običan je dan na tzv. rijasetovoj plaži, gdje glavni imami, i obični imami, i poneki muftija, i profesori s ustanova Islamske zajednice, i hafizi, i ostale čedne džematlije, u petnaest vrelih sahata usred uzavrele plaže spoje podne i ikindiju, a romantičarima srce zatreperi od tog džennetskog prizora.

Ovi što nisu na birou sad se kao premoreni medvjedi vraćaju s godišnjih odmora, preplanuli do neukusa, sparušenih mozgova na bjelosvjetskim Božijim zvizdanima. Neki su bili u Turskoj, lipsali od sveprisutne monumentalnosti, od šiše i na momente od dosade, kao da su šetali onim oholo preopširnim Pamukovim romanima. Neki su se ukotvili na Makarskoj rivijeri, izloženi predivnim uvjetima seoskih podruma i sobičaka, želudaca izranjavanih paštetama i gulašima, ali zato tamo noć bije vječno turbofolk srce Balkana: na moru, a kod kuće.

A pobožni Bošnjaci iz stabilne srednje klase, od dijaspore, preko Bosne i Sandžaka do Kosova, preležali su zna se gdje – u Ulcinju. Oni imaju pokrivene žene i građani su drugog reda u naprednim balkanskim primorskim varošicama, gdje se mahrama bezglavo interpretira ne tek kao otjelovljenje pretprosvjetiteljske zatucanosti (“Šta se zamotala na ovoj vrelini?”, da joj sunce psuje umotano), već kao dobrodošli dokaz da Oni, napredna propala srednja klasa jugoslavenskog komunizma, i nisu toliko promašili svoje građanske živote kad samo vide kakvi sve proleteri po ovoj Zemlji hodaju. I koja je svrha biti potpuno odjeven u nudističkom logoru ili naivno obarati pogled, a doći među toliku golotinju?

Ne treba biti premudri muftija da se razazna sav čemer, sva kontradiktornost takve situacije, pa su godinama pobožni Bošnjaci sa svojim hanumama tražili pusta, nepristupačna mjesta, skakućući kao vragolaste koze preko osmuđenih kamenjara i šiljatih stijena boje raspadnutih lobanja, preko spaljenih obronaka i gotski jezivih predjela, okruženi apokalipsom zrikavaca, zujanjem bumbara i ognjem neba, zapljuskivani ubitačnim valovima vreline, izbodenih stopala, u mučnom strahu za ženin i vlastiti avret. O, neka ravnodušni znaju kakvim smo jadima mi pravovjerni izloženi tragajući za dlanom slane vode na ovom usijanom dunjaluku i neka znaju ako ih ne spasi Božija milost pa se budu u Džehennemu pržili da smo mi svoj dio već za ovog života odgorjeli.

I tako smo krenuli ići u Ulcinj, ondje gdje ima more, i borovina, i pješčane plaže, i džamije, i čaršija, i jezik razumljiv, gdje se ne mora skakati po opasnim, skrivenim uvalama, već kao gospodin s hanumom pod ruku otići s korpom na plažu, ne obrazlažući nikome zašto ti je žena pokrivena, zašto je obučena u to rozo ronilačko odijelo, zašto nosiš bermude do ispod koljena, zašto… Nije Ulcinj Barcelona, niti je Donji Štoj Monaco; više je to Vogošća ili Hrasnica na moru. Ima smeća, infrastruktura je loša, ima dijelova koji više liče na cigansku čergu nego na umno dizajniranu urbanu strukturu; ali, tu smo među svojima i ne objašnjavamo se. A, kad izađete navečer, sve je u retro stilu, čak je i snimak sevdaha iz sedamdesetih, ništa se desetljećima promijenilo nije, samo čekate Zuku Džumhura da izleti pred vas. Na trenutak se može pomisliti da rata nije ni bilo i da vihor vremena ipak može biti opozvan. Da parafraziramo jednog pisca: Ulcinj nije na granici Crne Gore i Albanije, već na granici sna i jave.

Običan je dan na tzv. rijasetovoj plaži, gdje glavni imami, i obični imami, i poneki muftija, i profesori s ustanova Islamske zajednice, i hafizi, i ostale čedne džematlije, u petnaest vrelih sahata usred uzavrele plaže spoje podne i ikindiju, a romantičarima srce zatreperi od tog džennetskog prizora. Poneki od njih nakon namaza ipak gunđaju hanumama kako Kur’an nigdje ne spominje more kao uživanje, već samo rijeke i zelene livadice. Ležao sam bunovan na stomaku, toliko izgorio da sam škripao pri svakom pokretu. Žena me natopila uljem za sunčanje, a ja sam gunđao da bi mi vatru bolje izvukla tot-mast. Brade namještene na rutavu ruku bolno sam motrio tu veselu halal-scenu: drvene kućice u kojima se sunčaju naše hanume, efendije u šorcevima zadignutim do pod bijele grudi, dječija vriska, gospođe u halal-bikinijima, ono bučno i ponosno: “Baaaboooo!” i profesor s jedne od islamskih akademija koji u kupljenom hladu suncobrana evo već 96 sati bez prestanka vazi o varljivosti dunjaluka, o ilovači kao našoj suštini.

Tu mi se pomutio pogled i potonuo sam u provaliju. Ali je sunce pržilo i bolno sam otvorio oči pune magle prema moru. Tada je iz vode lagano izronila crna kontura, bila je to samo žena pod nikabom, odjevena u široke crne haljine, ali dabogda crko ako u jednom izdajničkom trenutku svog magnovenja nisam pomislio da je Jahač apokalipse. Onda je vjetar zapuhao nagovještavajući u uzvišenoj sekundi čaroliju. Tada sam kao pravi mu’min oborio pogled prema crvenorutavim rukama, prema svom bolu.

Podižem se nakon nekog vremena u sjedeći položaj i vreli mi pijesak guta zdrave tabane. “Šta si tako, junače, izgorio?”, nada mnom je stajao profesor-vaiz s Islamske akademije kao neka tamna mrlja u poplavi zasljepljujućeg svjetla, a ja bunovno odgovaram: “Zar prašina može izgorjeti?”

 

PROČITAJTE I...

Usmena predaja kazuje kako je ovaj kraj bio pomilovan i zaštićen od većeg stradanja u svakom ratu, pa i u potonjem. Razlog tome narodni genij nalazi u trima obližnjim turbetima: turbe Hasan efendije u Čanićima, šejha Dede u Čekanićima i šejha Sinana u Gornjem Srebreniku – iznad Starog grada. Ova tri turbeta čine trokut u čijoj se unutrašnjosti nalazi današnji Srebrenik. Međutim, i tri spomenute džamije obrazuju trokut u kojem je ova pitoma čaršija pronašla svoj mir

Amerikanci su snimali filmove o vikinzima, mongolima, eskimima i sve tako do Shaka Zulua, a zlatni američki momak Tom Cruise uspio je glumiti njemačkog SS oficira na engleskom jeziku s jakim njemačkim akcentom. A nije izostajalo ni to da "Alo Alo" Britanci glume pripadnike francuskog pokreta otpora na engleskom jeziku, ali sa šuškavim i zavodničkim francuskim akcentom. Hej, pa Austrijanac Arnold Schwarzenegger uspio je postati američki terminator i nikoga nije bilo briga što se čuje na štajerski naglasak. A neko kaže da Yurdaer Okur ne može glumiti Aliju Izetbegovića, a Keanu Reeves može Budu i James Caviezel može Isusa. I može Australac Mel Gibson glumit škotskog buntovnika Williama Wallacea, a ne može Berke Uzrek Bakira Izetbegovića

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!