Rijaset na plaži

Običan je dan na tzv. rijasetovoj plaži, gdje glavni imami, i obični imami, i poneki muftija, i profesori s ustanova Islamske zajednice, i hafizi, i ostale čedne džematlije, u petnaest vrelih sahata usred uzavrele plaže spoje podne i ikindiju, a romantičarima srce zatreperi od tog džennetskog prizora.

Ovi što nisu na birou sad se kao premoreni medvjedi vraćaju s godišnjih odmora, preplanuli do neukusa, sparušenih mozgova na bjelosvjetskim Božijim zvizdanima. Neki su bili u Turskoj, lipsali od sveprisutne monumentalnosti, od šiše i na momente od dosade, kao da su šetali onim oholo preopširnim Pamukovim romanima. Neki su se ukotvili na Makarskoj rivijeri, izloženi predivnim uvjetima seoskih podruma i sobičaka, želudaca izranjavanih paštetama i gulašima, ali zato tamo noć bije vječno turbofolk srce Balkana: na moru, a kod kuće.

A pobožni Bošnjaci iz stabilne srednje klase, od dijaspore, preko Bosne i Sandžaka do Kosova, preležali su zna se gdje – u Ulcinju. Oni imaju pokrivene žene i građani su drugog reda u naprednim balkanskim primorskim varošicama, gdje se mahrama bezglavo interpretira ne tek kao otjelovljenje pretprosvjetiteljske zatucanosti (“Šta se zamotala na ovoj vrelini?”, da joj sunce psuje umotano), već kao dobrodošli dokaz da Oni, napredna propala srednja klasa jugoslavenskog komunizma, i nisu toliko promašili svoje građanske živote kad samo vide kakvi sve proleteri po ovoj Zemlji hodaju. I koja je svrha biti potpuno odjeven u nudističkom logoru ili naivno obarati pogled, a doći među toliku golotinju?

Ne treba biti premudri muftija da se razazna sav čemer, sva kontradiktornost takve situacije, pa su godinama pobožni Bošnjaci sa svojim hanumama tražili pusta, nepristupačna mjesta, skakućući kao vragolaste koze preko osmuđenih kamenjara i šiljatih stijena boje raspadnutih lobanja, preko spaljenih obronaka i gotski jezivih predjela, okruženi apokalipsom zrikavaca, zujanjem bumbara i ognjem neba, zapljuskivani ubitačnim valovima vreline, izbodenih stopala, u mučnom strahu za ženin i vlastiti avret. O, neka ravnodušni znaju kakvim smo jadima mi pravovjerni izloženi tragajući za dlanom slane vode na ovom usijanom dunjaluku i neka znaju ako ih ne spasi Božija milost pa se budu u Džehennemu pržili da smo mi svoj dio već za ovog života odgorjeli.

I tako smo krenuli ići u Ulcinj, ondje gdje ima more, i borovina, i pješčane plaže, i džamije, i čaršija, i jezik razumljiv, gdje se ne mora skakati po opasnim, skrivenim uvalama, već kao gospodin s hanumom pod ruku otići s korpom na plažu, ne obrazlažući nikome zašto ti je žena pokrivena, zašto je obučena u to rozo ronilačko odijelo, zašto nosiš bermude do ispod koljena, zašto… Nije Ulcinj Barcelona, niti je Donji Štoj Monaco; više je to Vogošća ili Hrasnica na moru. Ima smeća, infrastruktura je loša, ima dijelova koji više liče na cigansku čergu nego na umno dizajniranu urbanu strukturu; ali, tu smo među svojima i ne objašnjavamo se. A, kad izađete navečer, sve je u retro stilu, čak je i snimak sevdaha iz sedamdesetih, ništa se desetljećima promijenilo nije, samo čekate Zuku Džumhura da izleti pred vas. Na trenutak se može pomisliti da rata nije ni bilo i da vihor vremena ipak može biti opozvan. Da parafraziramo jednog pisca: Ulcinj nije na granici Crne Gore i Albanije, već na granici sna i jave.

Običan je dan na tzv. rijasetovoj plaži, gdje glavni imami, i obični imami, i poneki muftija, i profesori s ustanova Islamske zajednice, i hafizi, i ostale čedne džematlije, u petnaest vrelih sahata usred uzavrele plaže spoje podne i ikindiju, a romantičarima srce zatreperi od tog džennetskog prizora. Poneki od njih nakon namaza ipak gunđaju hanumama kako Kur’an nigdje ne spominje more kao uživanje, već samo rijeke i zelene livadice. Ležao sam bunovan na stomaku, toliko izgorio da sam škripao pri svakom pokretu. Žena me natopila uljem za sunčanje, a ja sam gunđao da bi mi vatru bolje izvukla tot-mast. Brade namještene na rutavu ruku bolno sam motrio tu veselu halal-scenu: drvene kućice u kojima se sunčaju naše hanume, efendije u šorcevima zadignutim do pod bijele grudi, dječija vriska, gospođe u halal-bikinijima, ono bučno i ponosno: “Baaaboooo!” i profesor s jedne od islamskih akademija koji u kupljenom hladu suncobrana evo već 96 sati bez prestanka vazi o varljivosti dunjaluka, o ilovači kao našoj suštini.

Tu mi se pomutio pogled i potonuo sam u provaliju. Ali je sunce pržilo i bolno sam otvorio oči pune magle prema moru. Tada je iz vode lagano izronila crna kontura, bila je to samo žena pod nikabom, odjevena u široke crne haljine, ali dabogda crko ako u jednom izdajničkom trenutku svog magnovenja nisam pomislio da je Jahač apokalipse. Onda je vjetar zapuhao nagovještavajući u uzvišenoj sekundi čaroliju. Tada sam kao pravi mu’min oborio pogled prema crvenorutavim rukama, prema svom bolu.

Podižem se nakon nekog vremena u sjedeći položaj i vreli mi pijesak guta zdrave tabane. “Šta si tako, junače, izgorio?”, nada mnom je stajao profesor-vaiz s Islamske akademije kao neka tamna mrlja u poplavi zasljepljujućeg svjetla, a ja bunovno odgovaram: “Zar prašina može izgorjeti?”

 

PROČITAJTE I...

“Ja sam prišla Ratku Mladiću i rekla mu da mi nema djeteta, da je nestalo. Povukla sam ga za ruku i rekla mu to, ali on me otjerao. Strpali su nas nakon toga u autobuse. Selmu nisam uspjela pronaći tad, a, evo, više od 22 godine nemam glasa nikakvog o njoj. Vjerujem da je živa. Nadam se tome. Svakog dana mislim na nju. Nadam se da ćemo nekad saznati šta se desilo. Dok je ne pronađemo, živu ili mrtvu, nećemo odustati”

Fenomen da oni koji su svojevremeno nagovarali Bošnjake da se na popisu izjasne kao Bosanci sada negoduju zbog nazivanja nastavnog predmeta bosanski pokazuje da nisu u pitanju nikakvi pozitivni principi, nego namjera da se konstantno problematizira bošnjačka jezička, kulturna i uopće identitetarna posebnost. U tu svrhu koriste se i maliciozne zamjene teza po kojima se pravo na izučavanje vlastitog jezika kroz predmet nazvan po tom jeziku tumači kao diskriminacija drugog i drugačijeg. Hoće li doći vrijeme kada će i samo postojanje Bošnjaka biti tumačeno kao akt segregacije i diskriminacije

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!