“REZULTAT IZ REAL”

Blaž Slišković, nekada veliki nogometaš, u poratnim godinama neuspješan selektor nogometne reprezentacije BiH i nekoliko klubova iz inostranstva, u euforiji nakon osvajanja svog prvog trofeja u trenerskoj karijeri, sablaznio je ovdašnju javnost izjavama o Zrinjskom i Veležu, tvrdeći, između ostalog, da mu poznatiji mostarski klub “nikada ništa nije dao”. Stav piše o tome zašto Sliškovićeve izjave, zapravo, nisu iznenađenje za one koji ga malo bolje poznaju

Bio je dvanaesti oktobar 2005. godine. Oni koji su tu večer bili u hororu beogradskog stadiona Marakana neće tu utakmicu zaboraviti dok su živi. Igrale su reprezentacije tadašnje Srbije i Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Trebala nam je pobjeda da se plasiramo na Svjetsko prvenstvo. Oko stadiona je bilo kao na skupu Ravnogorskog pokreta. Na tribinama doslovce pakao, daleko gore od bilo kojeg od čuvenih devet krugova. Novinari su, koliko-toliko, bili zaštićeni na svom dijelu tribine, ali navijači BiH bili su meta cijeli dan, pred početak utakmice.

Eskaliralo je na stadionu, utakmicu su nekako preživjeli spašavajući živote okršajima na dijelu tribine koja im je bila dodijeljena. Reprezentativci su sat vremena pred početak utakmice, pod pratnjom žandarmerije, stigli na stadion. U autobusu je bio i Bulend Biščević. Rat je proveo u Sarajevu, na linijama odbrane i igrajući za Željezničar kada ima vremena i kada ne padaju granate. Ne sjećam se da sam ikada vidio igrača toliko “našpanovanog” pred utakmicu. Buki je i inače na terenu bio poput terijera na ekstaziju, ono što se događalo na beogradskim ulicama i na tribinama, iskustvo sarajevske opsade, dodatno ga je nabrusilo. Nas nekolicina novinara iz BiH obišli smo nakratko ekipu i tiho se provukli do svojih mjesta. Razmišljao sam o Biščeviću, uvjeren da je Blaž Slišković osjetio i više od nas kako je ovo utakmica baš za njega. Dokopali smo se svojih mjesta. Neko nam je doturio papire sa sastavima timova. Pogledao sam dva puta. Biščevićevog prezimena nije bilo na spisku. U prvih 11 bilo je drugo ime – Sergej Jakirović.

Tada mi je definitivno bilo jasno ono što sam znao i prije. Ono što je malo ko htio sebi priznati, kamoli napisati. Romantiku iz priča Veležovih navijača, crnu bradu, golove iz kornera, sva je ta vremena Slišković te oktobarske noći ostavio daleko iza sebe. Postao je proračunat. Postao je mešetar, postao je dio menadžerskih dilova. Izgubili smo tu utakmicu. Nakon meča, probili smo se nekako do parkinga iza sjeverne tribine. Trebali smo, valjda, uzeti izjave, no nikome nije bilo do toga. Sergej Barbarez je bjesnio, ostali su stajali u tišini, misleći manje-više samo o tome kako da se što prije izvuku na sigurno. Sreo sam Biščevića. Nismo ništa kazali jedan drugom. Samo smo se gledali. Obojici nam je bila jasna ista stvar. Od te oktobarske večeri ništa me nije moglo iznenaditi što Blaž Slišković napravi.

PARADIGMA JAKIROVIĆ

Sergej Jakirović brzo će nakon te beogradske noći otići u Bugarsku i tamo potpisati ugovor s nekakvim nogometnim klubom. I nestati iz reprezentacije. Jakirović, kojeg sam upoznao jedne zime u Klagenfurtu, koji nije mogao proći na probi u austrijskom Kärntenu, u vrijeme u kojem su u njemu igrali Almedin Hota i Saša Papac. Jakirović, koji je postao paradigma načina na koji je Slišković, uz pomoć tada reprezentativnog direktora Ahmeda Pašalića, vodio reprezentaciju BiH.

Kao u izlogu granapa. Jakirović je bio samo jedan od tridesetak igrača koji su odigrali jednu utakmici i nakon toga nestali, potpisavši unosne ugovore s marginalnim evropskim timovima. Sjeća li se iko danas nekakvih Bajana, Krivića, Bošnjaka, Medvida, Stojkića, Miloševića, Vasiljevića, Kerkeza, Mulina… Dugačak je spisak igrača koji su statirali u jednoj ili dvije utakmice reprezentacije kako bi napravili inozemni transfer. Svi su oni bili instant-reprezentativci u vrijeme vladavine dueta Slišković – Pašalić.

Slišković je često bio u centru pažnje ovdašnjih medija, ne zbog svog skromnog trenerskog učinka. Uostalom, naslov prvaka sa Zrinjskim prvi mu je u trenerskoj karijeri, obilježenoj kratkotrajnim, neuspješnim avanturama po Hrvatskoj ili Albaniji. Imao je pažnju medija zbog svojih izjava koje su, blago rečeno, izazivale čuđenje. Briljirao je, tako, jednom prilikom kada je, pojašnjavajući poziv u reprezentaciju zaboravljenom igraču iz druge kineske lige, izjavio: “Rekli su mi da je smrš'o.” Ili onda kada je, u vrijeme dok je Miroslav Blažević bio selektor, optužio Marka Topića da je platio poziv u nacionalni tim. Topića, koji je u karijeri zaradio dovoljno novca za dva-tri lagodna života, ponosnog Posavljaka koji je 1997. godine igrao za BiH u utakmici protiv Hrvatske, čiji je otac u ratu teško ranjen i ostao bez ruku braneći ovu državu?!

Sliškovićeve posljednje izjave, u kojima mjeri ljubav prema dvama mostarskim klubovima, iznenađenje su samo za one koji ga ne poznaju. To koga više voli ili za koga navija, nebitna je stvar. No, kao i obično, Slišković bi se, kada ga pitaju za pojašnjenje svojih komentara, morao prvo dogovoriti sam sa sobom. Šta je, dakle, tačno u onome što govori?

“Ja ne živim za nekoga ko će mene izbrisati. Meni je svejedno ko će šta misliti. Ja živim i radim kako ja mislim da je ispravno. Evo, ja ću donijeti gumicu da se izbriše moje ime iz anala Veleža. Kada sam otišao u Hajduk, tada mi je 20.000 ljudi psovalo. Što se ne vrate u te dane? Meni FK Velež nije ništa dao, niti jedne marke, i igrao sam za hranarinu. Kada sam trebao potpisati za Velež 1981. godine, nisu htjeli potpisati ugovor i bio sam prisiljen da odem u drugi klub. Sve to pišu mladi ljudi koji ne poznaju stvari i historiju”, kazao je Slišković prije nekoliko dana, gostujući u programu televizije N1. Ali, prije dvije godine, 3. maja 2015. godine, u razgovoru za Večernji list, tvrdio je potpuno suprotno, opisujući šta se dešavalo kada je sa 16 godina potpisao profesionalni ugovor s Veležom. “Dobivao sam tzv. hranarinu, koja je bila četiri puta veća od mjesečne plaće moje majke, medicinske sestre. Razmišljao sam: volim igrati nogomet i još me za to plaćaju. Nema razloga da se to ne prihvati”, izjavio je tada Slišković.

AJ TINKS

Šta je nagnalo Blaža Sliškovića da izjavi kako mu Velež ništa u životu nije dao, zna samo on. Takvo što nije nikada izjavio čak ni Jadran Topić, nekada čuveno krilo Veleža, u ratu jedan od zapovjednika HVO-a, osoba koja je od vojnika Armije BiH tražila predaju i označavanje “bijelim krpama”, osoba koja je Bijeli brijeg dodijelila Zrinjskom pod koncesiju, na korištenje 109 godina. “Znate, ja sam ‘rođeni’ od prvoga dana i sve što sam u životu postigao zahvaljujem Veležu”, kazat će Topić u jednom razgovoru za Slobodnu Dalmaciju. Topić, za kojeg će malo ko od Veležovih navijača kazati lijepu riječ. Čak se ni notornom Ćeli nije omaklo ono što je izustio Slišković, da kaže kako mu ništa nije dao klub koji je od njega stvorio igrača. Nažalost, ne i čovjeka.

Slišković je dva puta bio trener Zrinjskog, igrao za taj klub i u njemu okončao karijeru nogometaša. To što ga voli više od Veleža njegovo je pravo i veoma privatna stvar. To nije problem. Nije problem ni to što je Slišković svojevoljno pristao biti dijelom političkog projekta, kluba koji se finansira javnim novcima, dekretom iz centrale jedne političke stranke, kluba iza kojeg stoji jedan od dopredsjednika NS BiH kao trenutno najmoćnija osoba bh. nogometa. I niko od Sliškovića ne traži da se za to što danas radi ikome pravda. Gdje će i kako zarađivati svoju plaću, njegova je stvar. Baš kao što ga niko nikada nije ni pitao da li je izmišljen ili stvaran intervju koji je nekada dao Mati Brboru za huškački, ksenofobni list Hum. Nije, jer se zna da je taj navodni intervju potpisao Mehmed Mešak Vejzagić, koji je ženidbom preko noći postao Mate, još i Brbor, pa tako zaradio i mjesto u nogometnom savezu nekadašnje Herceg-Bosne, jer se zna da Brboru nikada nije bilo strano izmišljati.

Slišković svojom izjavom da mu Velež nije ništa dao u životu, znajući o kakvom se karakteru radi, nije iznenadio nikoga ko ga iole poznaje, ko zna makar nešto malo više o njemu svih ovih godina. Džabe patos nekolicine ovdašnjih kolumnista koji, kao, brane Baku, koji ne daju da se u njega dira. Sliškovića već odavno niko više ne uzima ozbiljno. Baka je, izjavivši da mu taj klub nikada ništa u životu nije dao, posljednji put pljunuo na Velež misleći plitko kako će tako učiniti Zrinjskim većim no što jeste i što će taj klub ikada biti, a ne zna da je davno već kupio gumicu kojom je sam sebe izbrisao sa spiska ozbiljnih, karakternih ljudi. Transparent pred njegovom kućom samo je arhiviranje tog spiska.

 

 

 

PROČITAJTE I...

Pogledajte u Kur’anu koliko ima ajeta kao upozorenje nama, našoj nefsi emari, duši koja je sklona zlu. Neki naši užici i želje nisu zabranjeni, ali imamo okvir da ne bismo prešli granicu i da ne bismo prešli u druge krajnosti jer nas ti užici znaju odvući da zaboravimo i na sebe. Bojim se da kao muslimani u ovom vaktu veoma često zaboravimo na sebe. Tarikat nam može pomoći da pronađemo unutarnji orijentir kako bismo se vratili sami sebi

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!