Resul Kugubić, najbolji igrač svijeta na SP za beskućnike

Ovaj 35-godišnjak skromno kaže da nije očekivao nagradu na Svjetskom prvenstvu za beskućnike, koje je u novembru održano u Meksiku. Nadao se, kaže, da će ona pripasti njegovom kolegi iz reprezentacije, golmanu Edinu Ibrišimoviću

 

Iako je akcija “Tvoja lopta – tvoj san” zvanično završena krajem decembra, Resul Kugubić, najbolji igrač ovogodišnjeg Svjetskog prvenstva za beskućnike u uličnom fudbalu, kaže da će nastaviti prikupljati lopte i usrećivati djecu iz porodica slabijeg imovinskog stanja.

Mnoga od djece s kojima se ranije susreo priznala su mu da nikada nisu imala vlastitu loptu.

“Jedna čileanska fondacija godinama realizira ovu akciju i oni su me kontaktirali da budem ambasador za Bosnu i Hercegovinu. Prikupljao sam lopte od sportskih klubova i prijatelja, a donirali su i nepoznati ljudi. Te sam lopte dijelio djeci i mladima u Srebrenici, Zvorniku, Zenici i Bratuncu. Ko ima volje i dan-danas može donirati loptu, a ja ću je rado predati jer se djeca ovom poklonu veoma obraduju”, navodi Kugubić, uz napomenu da svi koji žele pokloniti loptu mogu ga kontaktirati putem broja 061 659 418.

Kugubić se rodio u Zvorniku, a trenutno kao podstanar živi u Tuzli, gdje ga poznaju kao Ronalda s Drine. Taj su mu nadimak, kaže, dali prijatelji jer izgledom podsjeća na “starog Ronalda”. Za ambasadora akcije “Tvoja lopta – tvoj san” izabran je nakon što je proglašen najboljim igračem svijeta, na takmičenju u kojem je učešće uzelo četrdeset reprezentacija.

“Riječ je o reprezentacijama beskućnika, a pravo da igraju imaju prognana i raseljena lica, socijalno ugrožene osobe, korisnici kolektivnih i izbjegličkih centara i djeca bez roditeljskog staranja. Pravila su takva da u terenu igraju tri igrača i golman. Kada se napada, napadaju tri igrača, dok je u odbrani s dva, a treći ostaje na drugoj polovici. Igra se po sedam minuta poluvrijeme. Dakle, utakmica traje petnaestak minuta. Manji je teren, s umjetnom travom, a postavljene su mantinele”, pojašnjava Kugubić.

Svake se godine, navodi naš sagovornik, bira selekcija, a trener je Elmedin Škrebo iz MFS‑EMMAUS iz Duja u Doboj-Istoku i on svake godine bira novu ekipu jer, prema pravilima, nije dopušteno nastupati igračima koji su ranije nastupali.

Ove godine, uz Kugubića kao kapitena, za bh. reprezentaciju nastupali su: Senad Mahmutović iz okoline Srebrenice, Stefan Aleksić iz Brčkog, Nisvet Skejić iz Kaknja, Ernes Hasanović, Edin Ibrišimović i Aldin Džambić. Fadil Bajraktarević bio je pomoćnik selektora.

“Obavili smo nekoliko treninga u Dujama i krenuli prema Mađarskoj, odakle smo putovali ka Parizu i zatim direktnim letom u Meksiko. Bilo je to između 12. i 19. novembra. Utisci s ovog meni novog kontinenta prelijepi su, a ljudi su mi zanimljivi. Sve je nekako drugačije. Na svakom koraku su muzika i takosi i njihovi ostali specijaliteti, ali većina nas ne jede svinjetinu pa nismo jeli meksičku hranu. Ima i dosta vrlo siromašnih naselja, a i stopa kriminala je izuzetno visoka”, opisuje Kugubić utiske o Meksiku, u koji je, nakon šesnaest sati leta iz Pariza, većina igrača bosanskohercegovačke reprezentacije sletjela bolesna jer su tokom leta, zbog klime u avionu, dobili groznicu ili temperaturu.

Stigli su, prisjeća se Kugubić, u nedjelju navečer. U ponedjeljak su se odmarali, a već u utorak igrali prvu utakmicu.

“Prvu utakmicu igrali smo s Engleskom i bilo je 7 ili 8:0, ne sjećam se tačno. Igrali smo dvije grupe, s Engleskom, Litvanijom, Bugarskom, Brazilom i Južnom Afrikom. U prvoj smo sve pobijedili. I u drugoj grupi smo pobjeđivali, ali smo u četvrtfinalu izgubili na penale od Čilea. Vodili smo 2:0, ali utakmica je završena neriješeno, 3:3, i na penale smo izgubili. Moram napomenuti da je Ernes Hasanović iz Lipnice, možda će se naljutiti ili će se samo slatko nasmijati, promašio penal s kojim smo se mogli plasirati mnogo bolje od sedmog mjesta, ali penali su lutrija. Inače, Hasanović je odličan igrač.”

Bh. golman Edin Ibrišimović bio je, navodi Kugubić, možda najbolji na prvenstvu i svi iz naše reprezentacije nadali su se da će dobiti nagradu za najboljeg golmana. No, to se nije desilo.

“Kada je komentator rekao: ‘Najbolji igrač Svjetskog prvenstva je…’, svi smo šutjeli, a Hasanović mi je rekao: ‘Hajde, sad ćeš ti.’ Odgovorio sam mu: ‘Nemamo mi te sreće.’ Kad u to komentator kaže: ‘Najbolji igrač, Bosna i Hercegovina, broj deset, kapiten Resul Kugubić.’ To je globalna igra, cijeli svijet igra fudbal. Bilo je više od četrdeset ekipa iz cijelog svijeta, a neke države imaju i svoje lige u ovoj vrsti fudbala, dok smo mi odradili nekoliko treninga, plus što smo igrali bolesni. Igrao sam dobro i davao mnogo golova, ali kada vas prozovu da ste najbolji na svijetu, koja god da je disciplina u pitanju, ipak ste najbolji na svijetu. Mala smo mi država spram ostalih i, kada je rekao ‘Bosna i Hercegovina’ pa prozvao moje ime, da budem iskren, zadrhtao sam i zaplakao. Kaže meni Hasanović: ‘Hajde, Resa, ulazi’, a ja njemu: ‘Gdje ću?’ Kaže on: ‘Pa najbolji si na svijetu.’ I ja sam tamo ušao i primio nagradu. Bilo je to veoma emotivno i svečano. Na jarbolu je bila bosanskohercegovačka zastava i osjećali smo se kao profesionalni igrači.”

Nakon što su ga proglasili najboljim igračem, ljudi su, navodi Kugubić, počeli da mu prilaze, da se fotografiraju s njim i da traže autogram.

“Naša reprezentacija tradicionalno ostvaruje dobre rezultate. Prije nekoliko godina bili smo drugi u Čileu, a prošle godine zauzeli smo šesto mjesto. Kod nas ovaj sport još nije prepoznat, a Škrebo ulaže dosta napora kada je riječ o sponzorstvima jer sam odlazak na ovo takmičenje mnogo košta. Naprimjer, jedna avionska karta do Meksika koštala je preko 2.000 dolara. Uz ostale koji daju podršku, naš fudbalski reprezentativac Muhamed Bešić mnogo pomaže momcima koji idu na prvenstva. Nisam imao prilike da ga upoznam, iako je ranije dolazio u Duje i donosio donacije, ali nadam se da ću ga upoznati.”

Inače, životni put najboljeg svjetskog igrača, kojeg prijatelji i poznanici opisuju kao uzornog čovjeka u svakom pogledu, bio je trnovit, a kaže da se ratnih trauma još nije u potpunosti oslobodio. Da ih prebrodi, pomažu mu porodica i, naravno, fudbal.

“Dok sam od 1992. godine živio u Njemačkoj, u izbjeglištvu, bio sam najbolji učenik i imao sam stipendiju od škole. Vratili smo se ovdje dobrovoljno 1998. godine, mada ja to nisam htio, ali roditelji su tako odlučili. Tamam sam tamo završio osnovnu školu i htio sam nastaviti školovanje, ali vratili smo se. Ovdje sam završio prvi razred srednje škole u Živinicama i igrao sam fudbal, a onda, pošto su roditelji bili nezaposleni, nakon nekog vremena otišli smo u Belgiju, gdje smo bili u azilu. Poslije godinu su nas vratili u Bosnu i Hercegovinu, tako da nisam nastavio školovanje i zbog toga mi je žao, ali potrudit ću se da barem srednju školu vanredno završim. Što se fudbala tiče, igrao sam skoro profesionalno u zvorničkoj ‘Drini’, zatim u ‘Mladosti’ iz Soline u Tuzli, pa za ‘Rudar’ iz tuzlanskog Bukinja, ‘Omladinac’ iz Mionice kod Gradačca pa za OFK ‘Tuzla’ i ‘Proleter’ iz Slavinovića u Tuzli. U tom su me periodu prozvali Ronaldo s Drine, a zarađivao sam igrajući fudbal. Od toga sam živio, ali sudbina je bila takva da nisam daleko ‘dogurao’ jer, kada smo otišli u Belgiju, nisam imao mogućnosti da treniram. Sada igram za ‘Rijeku’ iz živiničkih Šerića, radim sezonski posao na Panonskim jezerima i u teretani ‘Jimmy's Gym’ u Sportsko-kulturno-privrednom centru ‘Mejdan’. Volim sport i treniranje, ali treba biti realan, sa 35 godina ne mogu više ništa tražiti u svijetu fudbala. Mogu igrati u nižoj ligi, kao što i igram, i to je to”, zaključuje Kugubić.

 

 

 

 

PROČITAJTE I...

Aliju Izetbegovića njegovi savremenici nisu prepoznavali, ali očigledno je Bog imao drugačiji plan s njim. Lik i djelo prvog predsjednika Bosne i Hercegovine ponovo se aktualizira, kako u BiH, tako i širom svijeta. Mislim da je ovo dobra prilika da se istakne velika radna energija koju je moj otac uložio u vlastito školovanje, uz istovremeno podizanje svoje porodice. Istu tu energiju kasnije je pretočio u stvaranje i vođenje države Bosne i Hercegovine, kao i na dugotrajne zatvorske kazne koje je izdržavao ranije, u komunističkom režimu”, rekao je Bakir Izetbegović, predsjednik SDA BiH i predsjedavajući Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH

Savez bosanskohercegovačkih udruženja u Austriji “Consilium Bosniacum” je, pored još boljeg umrežavanja udruženja i uvezivanja uspješnih ljudi porijeklom iz BiH, uzeo sebi za zadatak zastupanje interesa i zaštitu prava građanki i građana porijeklom iz Bosne i Hercegovine

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!