Restaurirano najsjevernije turbe u Evropi

Đul-baba (turski: Gūl baba) bio je osmanski pjesnik, derviš i sljedbenik bektašijskog derviškog reda. Nakon osvajanja Budima i Pešte, sultan Sulejman Veličanstveni proglasio je Đul-babu zaštitnikom grada. Evlija Čelebi zabilježio je u svom Putopisu da je na Đul-babinoj dženazi bilo 200.000 muslimana. Njegovo turbe svake godine posjećuje veliki broj turista, među njima i dosta muslimana s Balkana. Unutrašnjost turbeta ukrašena je lehvama (islamska kaligrafija), a pokrov kojim je prekriven mezar ispisan je ajetima iz četiriju kur’anskih sura. Nakon obnove turbeta i završetka drugih planiranih radova, jedinstvenu cjelinu čine turbe, muzej i park. Projekt obnove Đul-babinog turbeta i preuređenja kompleksa finansirala je Turska razvojna agencija (TIKA), a turbe je 10. oktobra otvorio predsjednik Turske Recep Tayyip Erdoğan

 

Jedna od ključnih kategorija preko koje se kroz historiju konstituirala ideja Evrope jeste islam. U evropocentričnim politikama identiteta koje su nastojale oblikovati ideju Evrope islam je uvijek bivao Drugi u odnosu na kojeg je trebalo promišljati i djelovati. Pa ipak, on je na tlu Evrope prisutan još od prvog stoljeća mlade islamske države, i tu se održao do dana današnjeg. Važno je na to podsjetiti, posebno u vremenu rastuće islamofobije kao diskursa kojim se nanovo želi konstituirati ideja Evrope kao prvenstveno neislamskog kontinenta.

U vremenu kada evropski državnici prijete podizanjem zidova kojima bi se ideja Evrope zaštitila od muslimanskih migranata, kako je to isticao Viktor Orban, mogli bismo se prisjetiti veza islama s Mađarskom, u kojoj je smješteno najsjevernije turbe u Evropi, restaurirano i svečano otvoreno prošle sedmice. Na osnovu relevantnih historijskih izvora, možemo reći da Mađarska ima veoma duge i čvrste historijske veze s islamom u kontinuiranom trajanju dužem od hiljadu godina. One su, čak i prije osmanske dominacije Balkanom, u pojedinim trenucima bile toliko jake da su Mađari u Siriji izučavali fikh – islamsko pravo.

U čuvenom djelu Islam na Balkanu H. T. Norris navodi citat Yaquta ibn ʻAbda Allāha al-Ḥamawīja, koji u djelu Mu’jam al-Buldān početkom 13. stoljeća piše: “U gradu Halep zatekao sam veliku skupinu ljudi koje su zvali Baškiri (Bashkīr), crvenkaste kose i rumenog lica. Oni su izučavali islamsko pravo prema školi Abu Hanife, neka je Allah zadovoljan njime! Upitao sam jednog od njih koji mi se učinio pametnim momkom za informacije i podatke o zemlji iz koje su došli i tamošnjem stanju.

Reče mi: ‘Naša zemlja nalazi se s onu stranu od Konstantinopolja, u kraljevstvu franačkih naroda koje zovu Mađarima. Mi smo muslimani, podanici njihovoga kralja, i živimo u rubnim područjima njegove teritorije, nastanjujući oko trideset sela, koja su veličinom poput malih gradova. Ali mađarski kralj nam ne dopušta da izgradimo zidove niti oko jednog, da se ne bismo pobunili protiv njega. Nalazimo se između kršćanskih zemalja, naseljavajući zemlju Slavena prema sjeveru, a prema jugu onu koja pripada Papi, to jest Rimu. Papa je za njih poglavar Franaka, Mesijin vikar (namjesnik, svećenik), nešto poput zapovjednika vjernika za muslimane; pod njegovom su vlašću sva pitanja svih njih, a koja su u vezi sa vjerom. Na zapad, naša je Andaluzija; a prema istoku, zemlje Grčke, Konstantinopolj i njegove pokrajine.’ Dodade: ‘Naš jezik je jezik Franaka, oblačimo se onako kako se i oni oblače, služimo njihovu vojsku, i s njima napadamo sve njihove neprijatelje, jer oni ratuju samo protiv neprijatelja islama.’

Upitah ga potom kako to da su prihvatili islam uprkos činjenici da su nastanjeni među nevjernicima. Odgovori: ‘Slušao sam naše pretke, mnogo njih, da je prije mnogo vremena sedam muslimana došlo iz Bugarske i da su se nastanili među nama. Ljubazno i prijazno nam objasniše i ukazaše nam na naše greške i uputiše nas kako da ih ispravimo na pravi način, pokazaše nam pravi put, vjeru islam. Potom nas je Bog uputio i svi postadosmo muslimani, te Bog otvori naša srca prema vjeri i za vjeru. U ovu zemlju smo došli da učimo pravo; kada se vratimo u našu zemlju, ljudi će nas cijeniti i poštovati i imenovati nas i postaviti na mjesta s kojih ćemo voditi računa o njihovim poslovima i stvarima.”

PEČENEGI I SARACENI, PRVI MAĐARSKI MUSLIMANI

Prvi kontakt Mađarske i islama neodvojiv je od spomena Pečenega, od kojih je znatan broj ispoljavao islam. Jedan od najranijih arapskih geografa koji spominje Pečenege u Jugoistočnoj Evropi bio je El-Istakhrī, oko 950. godine. On ih identificira kao tursko nomadsko pleme koje se, u njegovo vrijeme, pomicalo prema zapadu između zemlje Hazara (Khazar) u oblasti Kaspijskog mora i sjevernog Kavkaza i Bizanta (Byzantinum). Godine 1048, kako navodi Norris, Pečenegi su opustošili Bugarsku, a unutrašnjost Balkana teško je podnosila njihove neprestane upade i pljačke. Stalne vojne aktivnosti Bizanta 1122. godine konačno su urodile uspjehom. Od tada su Pečenegi na teritorij Balkana stupali kao dijelovi neuporedivo većih i manje koncentriranih skupina turskih nomada. Već u desetom stoljeću ušli su na teritorij Mađarske. Međutim, tek u jedanaestom stoljeću jedna veća skupina, bilo da su bili pagani, kršćani ili muslimani, počeli su igrati znakovitiju ulogu u historiji Mađarske i Balkana u cjelini.

Jedna od zemalja kroz koju su muslimani ušli u Mađarsku tokom vladavine princa Taksonija (Taksony) sredinom 10. stoljeća bila je Bugarska, iako je u ovom slučaju najvjerovatnije riječ o trgovcima i poslovnim ljudima, vjerovatno Pečenegima, koji su porijeklom bili vezani za područje rijeke Volge. Da su muslimani u Bugarskoj predstavljali problem i opasnost za područje Podunavlja, primjećuje Norris, potvrđuje i pismo pape Nicolasa, datirano 866. godine, kojim se zapovijeda “iskorjenjivanje Saracena” iz tog područja.

Pitanje preciznog etničkog i nacionalnog identiteta, te dugotrajnijeg utjecaja mađarskih muslimana, koje spominju i arapski i srednjovjekovni mađarski izvori, nadahnulo je brojne pretpostavke koje su objavljivane u člancima u periodici, kako u Mađarskoj, tako i drugdje u svijetu, a znakovita je i različitost mišljenja onih koji su najpozvaniji da ponude svoju ekspertizu. Sigurno je da su muslimani u Mađarskoj bili veoma disperzivna skupina koja se sastojala od ljudi različitih pravnih, pa čak i dogmatskih uvjerenja proisteklih iz bogatstva razlika u ukupnoj islamskoj tradiciji. U literaturi su dostupna brojna imena, ponekad zamjenjiva, a povremeno i zamijenjena jedna drugim. Postoje Isma’iliti (Ismaëlitae), Bissermini (Bezermen ili Buzurmen), mađarski Böszörmény, Calizi, Kalezi ili Qualizi, te Saraceni (Szereezen).

Ove zajednice mađarskih muslimana, piše Norris, bile su prilično raštrkane i opustošene navalom Tatara 1241. godine. U literaturi se ponekad za sve mađarske muslimane koristi riječ Saraceni. Historijski gledano, ovaj se pojam u kontekstu muslimana u Mađarskoj prvi put pojavljuje u 12. stoljeću, a upotrijebio ga je špansko-arapski pisac i putopisac Abū Hāmid iz Granade. On je u Mađarsku došao 1150/1151. godine i ostao u “Bāshgirdu / Bāshghūrdu” tri godine. Svoje utiske zabilježio je u dva djela, Tuhfat al-Albāb i Al-Mu’rib ‘an ba’d ‘ajā’ib al-Maghreb. U prvom primjećuje: “Tokom križarskih pohoda postaje jasno da su muslimani Svete Zemlje u mađarskim očima Saraceni (szerecsen), na isti način kao što su arapski trgovci s Magreba ili muslimanski kovači novca, zelenaši i plaćenici iz Mađarske. Navedeni razvoj značenja latinske riječi saracenus u mađarskom jeziku objašnjava se ovim kompliciranim porječnim strujanjima. Iz rečenog, mogu se izvući sljedeći zaključci. Mađarski izvori pokazuju da su trgovci i vojnici iz zapadnog dijela Mediterana bili poznati pod zajedničkim imenom szerecsen ‘Arapi s Magreba’, najkasnije u prvoj polovini 12. stoljeća, te da su u izvjesnom broju živjeli i u Mađarskoj. U to vrijeme mađarsko kraljevstvo bilo je vjerovatno najsjevernija tačka njihovog prodora.”

Smail Balić pretpostavlja da, zahvaljujući mađarskim muslimanima, islam nije bio potpuno nepoznat ni stanovništvu Bosne prije dolaska Osmanlija. Ipak, u Mađarskoj su do dolaska Osmanlija opstale tek male i neznatne skupine muslimana, te Balić ističe da su veze mađarskih muslimana s Bosnom vjerovatno ostvarene prije neposrednih osmanskih osvajanja na Balkanu. Tada su Bosnom i Mađarskom islam najviše širile sufije, kako preko misionarskog djelovanja, tako i kao ratnici koji su osvajali dijelove novih teritorija i pripajale ih Osmanskom carstvu, novoj velikoj islamskoj državi koja je svoje širenje u znatnoj mjeri dugovala derviškom redu bektašija.

OTAC RUŽA, ŠEHID U ZEMLJI MAĐARSKOJ

Posebnu ulogu u džihadu i misionarstvu u Osmanskom carstvu imali su derviši. Turkmenski i anadolski derviši bili su oslonac pobjede i podstrek zauzimanja Burse 1326. godine i Istanbula 1453. godine. Poslije smrti šejha Ahmeda Jesevija 1166. godine, kojeg su priznavali za jednog od velikih duhovnih autoriteta, tesavvuf se širio zajedno s islamizacijom Turaka. Jedan od njegovih najpoznatijih predstavnika bio je Hadži Bektaš, koji je umro krajem 15. stoljeća, a koji se smatra jednim od osnivača posebnog sufijskog bratstva. Većina historičara smatra da je on osnovao janjičare. Činjenica je da je Hadži Bektašov tarikatski red bio prihvaćen od janjičara sve do njihove zabrane 1826. godine.

Taj isti pokret okupio je brojne džemate koji su kapilarno širili islam po evropskim teritorijama Osmanskog carstva. Taj proces nije zaobišao ni Mađarsku. Poslije osvajanja Anadolije, Rumelije i balkanskih teritorija, Osmanlije su na krilima bektašija pobjedonosno ušle u Mađarsku 1526. godine, u vrijeme vladavine sultana Sulejmana Kanunija i njegovog velikog vezira Ibrahim-paše. Sultan Sulejman izašao je na bojno polje 23. aprila i vrlo brzo porazio kršćanske vojne snage u Petrovaradinu te kod Mohača. Osmanlije su ušle u Budim 10. septembra 1526. godine, ali tek je 1541. glavni mađarski grad postao muslimanski i prijestolnica vilajeta, što je i ostao narednih stotinu i pedeset godina.

Jedan od murida Hadži Bektaša bio je Đul-baba, čije turbe u Budimpešti, glavnom gradu Mađarske, privlači muslimane cijelog svijeta, kao i radoznale turiste. O ovom dervišu, koji je kao šehid pao u Mađarskoj, sačuvano je nekoliko hikaja. Neke od njih ga povezuju s drugima koji nose isto ime, Đul-baba, odnosno Otac ruža, a koji su ukopani u Istanbulu i Anadoliji. Kako piše Sabina Strinić-Voloder u tekstu o Đul-babi publiciranom u 8. broju tarikatskog časopisa Kelimu'l Šifa (zima 2005/2006. godine), neke predaje ističu da je budimski Đul-baba bio Grk koji je prihvatio islam i poslije postao budimski valija. “Mađarski historičari su ga imenovali Kalajlikoz Alipaša, koji je postao budimski beglerbeg, umjesto Uvejz-paše 3. juna 1580. godine. Ovaj derviš je bio oženjen sa Dževher Muluk, kćerkom sultana Selima drugog i hudovicom admirala Pijale paše. Međutim, historičar Pečevi (bosanski historičar iz Pećuha) smatra da je Đul-baba bio budimski valija između 1581. i 1582. godine i da je ime njegove supruge bilo Ismihan, koja je također bila kćerka sultana Selima. Kaže se da se Đul-baba, pošto je bio zaljubljen u Dževher, razvjenčao od prve žene kako bi mogao oženiti ovu lijepu sultanovu kćerku, ali odmah poslije toga je preselio u borbi. Na mjestu pogibije je i dan-danas pokopan. Njegovi vojnici su prekrili Đul-babin kabur đulovima”, piše Strinić-Voloder.

NA BREŽULJKU ĐULOVA

Njegovo turbe smješteno je u maloj bašči na Brežuljku đulova ili, kako ga Mađari zovu, Rozsadomb. Mještani kažu da je iz Merzifona u Anadoliji, tvrdeći da je poginuo 2. septembra 1541. godine. To prenosi i Evlija Čelebi, ističući da mu je na dženazi bilo 200.000 ljudi, što je fascinantno, posebno ako uzmu u obzir vrijeme u kojem je Đul-baba živio. Samo turbe vrlo je lijep primjer klasične osmanske arhitekture, a to ima naročitu težinu jer je riječ o jednom od rijetkih preostalih osmanskih objekata u Budimpešti. Podigao ga je treći budimski paša Jahja-paša Zade Mehmed, između 1543. i 1548. godine. Tip je zatvorenog turbeta osmouglog tlocrta s posvedenim kubetom. Ulazna su vrata od lijepo obrađenog drveta. Kako piše Strinić-Voloder, temeljito ga je 1962. godine restaurirao arhitekt Pfani Egona. Tada je Đul-babin kabur nanovo okićen i vraćen u prvobitno stanje. “Turbe gleda sa brežuljka na Dunav i na Peštu, koja je na drugoj strani. Prilično je neprimjetno. Vojnici su zaduženi za sigurnost i čistoću turbeta i njegovog harema. Česma je ukrašena keramikom iz Kutahija, Turska. Na njoj su ispisani ajeti o vodi. Kratki historijat turbeta je ispisan na engleskom, turskom i mađarskom i nalazi se na samom ulazu u dvorište”, piše Strinić-Voloder.

Evlija Čelebi zijaretio je Đul-babino turbe između 1660. i 1664. godine. Lično je napisao bejtove u slavu Đul-babi u unutrašnjosti turbeta. U samom trubetu ispisane su i levhe s bejtovima znamenitog pjesnika Nailija, koji opisuju Đul-babu kao “Đul šehi ezhardir”, što znači “vladar svih ružinih cvjetova”. Iako se osmanska vojska krajem 17. stoljeća povukla iz mađarskih i austrijskih zemalja, Đul-babino turbe opstalo je zajedno s malom skupinom muslimana. Tu je i danas, nanovo restaurirano i otvoreno u prisustvu državnog vrha Turske i Mađarske. Predsjednik Turske Recep Tayyip Erdoğan na otvaranju je podsjetio kako je riječ o otvorenju jednog od simbola dugogodišnjeg prijateljstva Turaka i Mađara. Istakao je da je Đul‑baba bektašijski derviš preminuo prije 477 godina i da je zbog svog karaktera i vrijednosti koje je predstavljao bio poznat u Mađarskoj. “Na ovo turbe koje je odoljelo zubu vremena ne smijemo gledati samo kao na uspomenu koja nas podsjeća na zajedničku historiju. Đul-baba, one koji ga posjećuju, kao da se oglašava iz dubina historije, podsjeća na obostrano poštovanje, shvatanje i prijateljstvo različitih kultura. Iako Đul-baba nije tijelom prisutan među nama, on je tu imenom, sjećanjem i mudrošću”, rekao je Erdoğan, izrazivši nadu da će duhovno naslijeđe Đul-babe u vremenima koja dolaze biti simbol prijateljstva dviju zemalja.

U časopisu The Moslem World iz 1924. godine, S. M. Zwemer piše da, iako muslimani svijeta i znaju ponešto o muslimanima u Mađarskoj, veoma malo broj njih čuo je za evliju Đul-babu. U njegovu čast, piše Zwemer, krajem prvog kvartala 20. stoljeća, u Mađarskoj se 3. aprila svake godine organizira i manifestacija njemu u čast. Godine 1924. na turbetu Đul-babe okupilo se osamdeset hodočasnika, kako ih naziva Zwemer, koji su čitali Kur’an i upućivali molitve. Niko od njih nije bio Turčin. “Oni su bili posljednji izdanci bosanskih muslimana u glavnom gradu Mađarske”, piše Zwemer. I danas brojni muslimani, posebno oni iz Bosne i Hercegovine i Turske, obiđu Đul-babino turbe, na Brežuljku ruža, prisjetivši se ovog duhovnjaka koji je ostao inspiracija generacijama nakon sebe. Ovo je turbe, kao najsjevernije turbe u Evropi, ostalo i kao podsjetnik na snažne veze islama s Mađarskom, zemljom u kojoj muslimani u kontinuitetu opstoje duže od hiljadu godina.

 

PROČITAJTE I...

 „Moram naglasiti da su građani BiH u Norveškoj u ozbiljnom i akutnom stanju asimilacije. Nemojte da se uljuljkate u to što se u Norveškoj govori da smo najbolje integrisana grupa. To je asimilacija. Ljudi dolaze u ambasadu, mijenjanju imena i prezimena. Znam to, ja potpisujem te papire“, upozorio je ambasador BiH u Kraljevini Norveškoj Nedim Makarević

Tri godine GRAS pokušava nabaviti nove minibuse da bi mogao održavati linije u sarajevskim padinskim naseljima, ali “Transturist”, koji uopće ne može učestvovati na tenderima, obara svaki GRAS-ov tender, a u tome ima podršku firme “Sejari”, koja se pojavljuje kao ponuđač minibusa, koja očito ne želi isporučiti minibuse, ali odugovlačenjem pogoduje “Centrotransu”. Zajedničko im je većinski vlasnik – “Sejari Holding GMBH” iz Njemačke

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!