Rehabilitacija Mustafe Busuladžića može se i mora izvršiti

Živojin Pavlović je rehabilitiran, a Busuladžić ne samo da nije nego ga se po drugi put ubija. Riječ je o klasičnom eliminiranju ideoloških neistomišljenika, pri čemu su evidentna dvostruka mjerila u odmjeravanju mogućnosti nečije rehabilitacije. Ovo ukazuje i na nepoznavanje općih detalja iz historije, pa se neistine pretvaraju u ponovne optužbe i ponovna ubistva istih ljudi. Busuladžić je “kriv” jer je pokušavao upoznati svjetsku javnost s pokoljima Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu, naročito onim iz 1941. i 1942. godine u istočnoj Bosni od strane četnika. Isto tako, nesebično je pomagao na animiranju sarajevske čaršije u pružanju pomoći velikom broju izbjeglica iz ovih područja koje su uspjele pobjeći ispred zločinaca

 

Doktor historijskih nauka Senija Milišić (rođena u Sarajevu 1954. godine) direktorica je Instituta za historiju Univerziteta u Sarajevu, a za sedmičnik Stav otvoreno i bez ustezanja govori o velikom broju naoko spornih mjesta iz historije Bosne i Hercegovine. Dr. Milišić završila je Filozofski fakultet u Sarajevu 1978. godine, Odsjek za historiju, a na istom fakultetu 1987. na postdiplomskom studiju brani temu Emancipacija muslimanske žene u Bosni i Hercegovini nakon oslobođenja (1947–1952), s posebnim osvrtom na skidanje zara i feredže.

Godine 2004. na Filozofskom fakultetu u Sarajevu uspješno brani doktorsku disertaciju pod naslovom: Institucionalizacija nauke u Bosni i Hercegovini 1945–1958. Aktivno je učestvovala u radu velikog broja naučnih skupova i konferencija, predavala je na više bosanskohercegovačkih fakulteta, autor je velikog broja naučnih radova i tri naučne knjige: Institucionalizacija nauke u Bosni i Hercegovini 1945–1958. (2007), Kulturna djelatnost u Bosni i Hercegovini 1945–1950 (2012) i Nauka i naučne ustanove u Bosni i Hercegovini (1945.-1958.) (2015).

STAV: Institut za istoriju Sarajevo nedavno je pod Vašim direktorovanjem postao Institut za historiju Sarajevo. Zašto je toliko dugo trebalo da se izvrši ova promjena, posve u duhu i pravopisu bosanskog jezika, ali i u duhu hrvatskog jezika?

MILIŠIĆ: Da, postao je Institut za historiju Univerziteta u Sarajevu. Mišljenja sam da je to moralo biti davno urađeno. Zašto do toga nije došlo, to morate pitati prethodnu upravljačku strukturu. Institut za historiju u Sarajevu počeo je s radom početkom 1959. godine. Ova naučna ustanova bavi se naučno-istraživačkim radom iz oblasti historije. Institut za historiju vodeća je naučna ustanova u oblasti historiografije u Bosni i Hercegovini, specijalizirana za proučavanje prvenstveno historije Bosne i Hercegovine od ranog srednjeg vijeka do najnovijih dana. Pored istraživanja historije naše zemlje, misija Instituta jeste da svojim projektima postane mjesto razmjene ideja historičara ne samo s Balkana nego i mjesto susreta i saradnje historičara iz raznih dijelova svijeta. Osim unapređenja znanja o sveukupnosti povijesnih događanja u vlastitoj zemlji, Institut za historiju ima misiju postati istraživačko središte koje će otvarati mogućnosti za približavanje raznih historiografskih škola i mjesto susreta historičara s Istoka i Zapada, jednako kao što je Bosna i Hercegovina tokom čitave svoje povijesti bila mjesto susreta raznih civilizacija. Misija Instituta jeste i afirmacija kritičkog pogleda na povijest. Institut je od 2013. organizaciona jedinica Univerziteta u Sarajevu, čime je doveden u ravnopravan položaj s fakultetima UNSA.

STAV: Mimo foneme h, koja se često ridikulizira sa željom da se ismije specifičnost bosanskog jezika, kome pripada Institut za historiju, jer, koliko nam je poznato, za razliku od Republike Srpske, u Federaciji BiH se ne insistira na nazivima s nacionalnim prefiksima?

MILIŠIĆ: Institut je tu putanju slijedio od svog osnivanja. Iako administrativno i finansijski na kantonalnom nivou, Institut svojim djelovanjem kroz projekte, svojim kadrovima, kao i praćenjem historiografskih tokova u regiji i svijetu nije stvorio takvu vrstu granica.

STAV: Znači li to da u proučavanju historije, kada govorimo o obavezi da se znanosti pristupa objektivno, ne može ni biti nacionalnog prefiksa?

MILIŠIĆ: Zemlje u okruženju već poodavno rade na nacionalnim projektima. Srpska enciklopedija posvećena je kulturno-historijskoj baštini srpskog naroda. Dakle, ona je nacionalna enciklopedija Srba. Historija Srba pripada nacionalnoj grupi predmeta, dočim mi nismo imali historiju Bosne kao predmet na studiju historije u Sarajevu sve do1996. godine.

STAV: Ako strani istraživač napiše nešto što je vezano za historiju BiH, ima li to veću težinu nego kada to napiše onaj domaći?

MILIŠIĆ: Uputit ću vas na jedno izvanredno predavanje saradnice Instituta za historiju, mr. Ramize Smajić (2014) pod naslovom Iskušenja vremena i odgovornost historičara, koje je u međuvremenu dopunjeno i uskoro će, zbog svoje aktualnosti, ali i niza problema vezanih za proučavanje naše sveukupne prošlosti, biti objavljeno te dostupno široj javnosti (tekst predavanja iz 2011. godine dostupan je na internetu). Nažalost, predavanja ove vrste nema na našim fakultetima, školama i TV emisijama.

“Strani autori koji su prezentirali u velikoj mjeri tendenciozne i reducirane slike svjetskog rata u Jugoslaviji i Bosni i Hercegovini nisu rijetki.” Isto je i s dešavanjima iz ratova od 1991. do 1995. godine. Trebalo bi nam jako puno prostora da ovo pitanje elaboriramo u cijelosti. Pojednostavljeno: strani autori su ili ljudi iz struke, ili ljudi koji su se nadovezali na nepregledne kolone onih koji su sletjeli na sarajevski aerodrom sa željom da budu viđeni i da se samopromoviraju, ili da se svrstaju na “jednu od strana”. Analiza historiografskih ostvarenja domaćih i stranih autora, a koja se odnose na historiju BiH u raznim periodima njene prošlosti, nedvojbeno ukazuju na činjenicu da su rijetki ostali u struci.

Uostalom, strani su autori u sasvim drugačijoj poziciji u odnosu na naše. Prvo, oni su vani i nisu opterećeni onim kroz šta smo mi prošli i još uvijek prolazimo. I drugo, oni ne snose nikakve konsekvence za ono što nije u skladu s naučnim i etičkim principima. Podsjetit ću na davno izrečenu misao: “Da biste jedan narod pregazili, dovoljna je samo jedna pobjeda na bojnom polju, ali da biste ga stalno držali pod nogama, potrebno je da im vi napišete njihovu historiju.” Dakle, teško narodu kojem historiju pišu tuđini. Mi smo dugo bili žrtve upravo takvog pisanja. Ovo ističem zbog činjenice koliko je važno da mi pišemo svoju historiju.

STAV: Boluju li naši znanstvenici od svojevrsnog kompleksaštva?

MILIŠIĆ: Sindrom “neopranih ruku” jako je prisutan. Kod takvih ljudi vrlo je važno istaći koga su nam to oni doveli i pokazali, u čijem su se društvu slikali i šepurili, koga su pridobili za neku svoju tamo ideju koja nikada nije realizirana, ali, eto, u tom trenutku, lijepo je zvučalo. Previše servilni prema svemu što dolazi izvana, naš je generalni problem. Oni su, prije svega, nedovoljno upućeni u pisanje autora koji dolaze izvana. Na prste jedne ruke možemo pobrojati one koji ne spadaju u tu kategoriju. I premda su stavovi i teze koje zastupaju strani autori, najblaže rečeno, diskutabilni, ovim našim ne pada napamet da propituju ispravnost njihovih javno izrečenih stavova, koji, ovisno od momenta kad su u upotrebi, itekako štete ovoj državi i u krajnjem svim njenim narodima. Bošnjacima, kao većinskom narodu, ponajviše.

STAV: Primjerice, hrvatska znanstvenica dr. Nada Kisić-Kolanović napisala je znanstveno istraživanje, knjigu pod naslovom Muslimani i hrvatski nacionalizam. Dobro se sjećam sugestija znanstvenika iz jevrejske zajednice da je upravo njena knjiga najrelavantnija i najobjektivnija, posebice za period od 1941. do 1945. godine. To je bila primjedba jer se u to vrijeme po Hrvatskoj i BiH glorificiralo istraživanje dr. Zlatka Hasanbegovića, a koje se ticalo istog predmetnog razdoblja, dok je njezina knjiga ostala zapostavljena. U njenoj knjizi ne piše da je Mustafa Busuladžić bio fašist, zar ne?

MILIŠIĆ: Dr. Nada Kisić-Kolanović svojom je knjigom dokazala da muslimanska zajednica nije prihvatila hrvatski nacionalizam. Podsjećanja radi, Jugoslavenska muslimanska organizacija 1941. godine ne postoji, tako da odluku o inkorporiranju Bosne i Hercegovine u novostvorenu državu NDH ne donose Bošnjaci. Za nastanak NDH niti su pitani, niti su odgovorni. Zašto? Pa Bošnjaci nisu imali jedinstveno političko rukovodstvo, nisu imali nikakve predratne borbene strukture, za razliku od Hrvata i Srba, koji su se pripremali za rat, tako da ih je čekala teška i neizvjesna sudbina, puna iskušenja za goli biološki opstanak.

Dr. Zlatko Hasanbegović, pak, u svojoj monografiji pod naslovom Jugoslavenska muslimanska organizacija 1929-1941. U ratu i revoluciji 1941-1945 (Zagreb, 2012) “uspio” je oživjeti Jugoslavensku muslimansku organizaciju u ratnom periodu. I pored toga, dr. Ivo Banac monografiju Zlatka Hasanbegovića u svojoj je recenziji ocijenio kao “izrazito uravnoteženo djelo, lišeno pristrasnosti bilo kakve vrste”. Očigledno je nastojanje da se “dokaže” da je JMO u ratnom periodu postojala i da su Bošnjaci podjednako krivi za sve ono što se dešavalo. U principu je riječ o ulaznici u Beograd ili Zagreb. Cijena te ulaznice je ista. Zagreb i Beograd uspješno se peru od fašizma i na kraju će ispasti da su najveći / jedini fašisti u Drugom svjetskom ratu bili Bošnjaci, a “slučaj” Mustafe Busuladžića vodi se upravo s tim ciljem. Što se Mustafe Busuladžića tiče, dr. Nada Kisić-Kolanović u svojoj knjizi nijednom riječju nije dovela u pitanje njegov antifašizam (više o tome u njenoj knjizi na str. 188, 201, 205-208, 218, 362-363, 407). Uostalom, niz autora koji su pisali o Mustafi Busuladžiću, po bilo kom aspektu, njegov antikomunizam i antifašizam nisu dovodili u pitanje. To dovode u pitanje samo oni koji do prije godinu-dvije nisu ni znali ko je bio Mustafa Busuladžić.

STAV: Ima li, po mišljenju Instituta za historiju, išta sporno da jedna sarajevska škola dobije ime po Mustafi Busuladžiću? Može li se slučaj Mustafe Busuladžića koristiti da se bilo koga optužuje za fašizaciju društva?

MILIŠIĆ: Naravno da nema ništa sporno. Zbog nepoznavanja činjenica na kom principu radi Institut za historiju, šta je sadržina rada njegovih saradnika, te da Institut proučava historijske događaje, procese, zbivanja, ličnosti, stječe se utisak da je Institut servis poput onoga u općini gdje pritiskom na dugme dobijete traženo uvjerenje. Ponekad su godine rada na historijskim izvorima i relevantnoj literaturi potrebne da bi se formiralo određeno mišljenje u vezi s temom koja se izučava. U konkretnoj situaciji, mnogi istraživači su godine svog naučnog rada posvetili ovoj temi i definirali stavove i mišljenja. Dežurni “čuvari tekovina” rade to na osnovu jedne rečenice s Wikipedije. Svaka čast. U krajnjem, davanje imena nekoj školi je stvar lokalne zajednice koja može, ali i ne mora prihvatiti mišljenja sa strane.

STAV: Imate li podrobnije informacije o okolnostima pogubljenja Mustafe Busuladžića?

MILIŠIĆ: U maju 1945. u Demokratskoj Federativnoj Jugoslaviji započeli su s radom pored vojnih i posebnih sudova i redovni narodni sudovi. U vremenu neposredno nakon Drugog svjetskog rata, na snazi su, glede kaznenih predmeta, bili u isto vrijeme parcijalni zakoni revolucionarnog karaktera i oni iz kaznenog prava Kraljevine Jugoslavije. Uredba o vojnim sudovima je u članu 13. propisivala kome se sudi, a u članu 14. definirala ko su narodni neprijatelji. Odgovor na pitanja da li je Busuladžić mogao biti suđen po navedenim članovima te da mu bude izrečena smrtna kazna treba dati pravna struka.

Članom 27. “kod ustanovljenja istine o delu i krivnji optuženog sud nije formalno vezan ni za kakva dokazna sredstva, već donosi svoju odluku po slobodnoj oceni”. Milovan Đilas je za ove sudske procese rekao da su izgledali besmisleni i da je jedini cilj tih procesa bilo organiziranje terora nad ideološkim protivnicima i kontrola nad svim “nepouzdanim.” Dakle: sudovi bez zakona, sudije bez ikakvog pravnog znanja, optuženi bez odbrane i osude bez priziva. Dovoljno je reći da je partizanski sudac Vlado Ranogajec tražio hapšenje popa Dukljanina, koji je živio u 12. stoljeću.

Dakle, Busuladžićeva knjiga Muslimani u Sovjetskoj Rusiji bila je ključni krimen zbog kojeg su ga u junu 1945. godine komunističke vlasti osudile i ubile. Riječ je o tome da komunisti nisu dozvoljavali “nijednu ružnu riječ” o “majčici Rusiji”. U tom vremenu nisu bili rijetki slučajevi da su komunisti ubijali i komuniste koji su pisali ili pričali loše o Sovjetskom Savezu, bez obzira što je sve bilo tačno. Ubijali su svoje članove koji su po povratku iz Sovjetskog Saveza pisali o strahotama i teroru koje su komunisti provodili. Jedan od takvih primjera jeste i ubistvo (strijeljanje) istaknutog komuniste Živojina Pavlovića. Pavlović je po povratku iz Sovjetskog Saveza u knjizi Bilans Sovjetskog termidora: prikaz otkrića o delatnosti i organizaciji staljinskog terora krajem 1940. uhapšen i ubijen od strane komunista 1941. godine iz istog razloga kao i Busuladžić. Obojica su, dakle, bili intelektualci, pisali i uređivali časopise, a ubijeni zbog pisanja o položaju naroda u Rusiji.

Nijedan od njih nije ubio nikoga. Pavlović je rehabilitiran, a Busuladžić ne samo da nije nego ga se po drugi put ubija. Riječ je o klasičnom eliminiranju ideoloških neistomišljenika, pri čemu su evidentna dvostruka mjerila u odmjeravanju mogućnosti nečije rehabilitacije. Ovo ukazuje i na nepoznavanje općih detalja iz historije, pa se neistine pretvaraju u ponovne optužbe i ponovna ubistva istih ljudi. Busuladžić je “kriv” jer je pokušavao upoznati svjetsku javnost s pokoljima Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu, naročito onim iz 1941. i 1942. godine u istočnoj Bosni od strane četnika. Isto tako, nesebično je pomagao na animiranju sarajevske čaršije u pružanju pomoći velikom broju izbjeglica iz ovih područja koji su uspjeli pobjeći ispred zločinaca.

Svakome treba biti jasno da je historija Bosne, rasparčane između banovina u NDH, slojevita i kompleksna čak i za historičare, a da bi se bilo koji pojedinac bez argumenata i prema subjektivnom dojmu karakterizirao kao fašistički ili antifašistički, a o cijelom narodu da i ne govorimo. Broj likvidiranih u takvim procesima u BiH, njihova imena, da li će i kada doći do rehabilitacije ovih ljudi, pitanja su za koja nemamo odgovor. Očito da nikome ne pada napamet to uraditi. Rehabilitacija se može i mora izvršiti, što je opet stvar dužeg procesa, ali to ni u kojem slučaju ne smije biti stvar političke upotrebe i političkih obračuna, naročito u vremenu pred izbore.

STAV: Profesorica muzike Ana Babić, koja vrši funkciju predsjedavajuće Kantonalne skupštine, puštala je neke slajdove s Wikipedije i navela ih kao dokaz protiv Mustafe Busuladžića. O čemu se radi? Spominjali su se i nalazi Envera Redžića.

MILIŠIĆ: Gledajući “predstavu” koju je priredila predsjedavajuća Skupštine KS, prisjetila sam se postupka pokojnog profesora Beogradskog univerziteta Miloša Đurića. Naime, kada je predsjednik srpske kvislinške vlade Milan Nedić 1941. godine uputio Proglas srpskom narodu, kojim ga je pozvao na saradnju s okupatorom, i kada je jedan profesor muzike sa spiskom od stotinjak potpisa univerzitetskih profesora prišao profesoru Milošu Đuriću da i on potpiše, ovaj mu je odgovorio: “Lako je tebi. Ti sviraš u diple, a ja predajem etiku!” Odbio je da potpiše. Sapienti sat.

Ovdje se ne radi o “dokazima”. Riječ je o vađenju iz konteksta nekoliko rečenica i najobičnijoj manipulaciji. Enver Redžić, koji je, prema nekim ocjenama, smatran “doslednim pobornikom ideje jugoslovenstva i upornim borcem protiv svakog nacionalizma”, u svom integralističkom jugoslavenstvu umio je da bude kontradiktoran. O Mustafi Busuladžiću pisali su dr. Šaćir Filandra, mr. Muhidin Pelesić, dr. Safet Bandžović, dr. Nada Kisić-Kolanović, Mahmud Traljić, Mevludin Dizdarević i drugi. Niti jedan od ovih autora nije negativno pisao o liku i djelu Mustafe Busuladžića.

STAV: Ana Babić Vas je direktno prozvala, kao i Slaviša Šućur, Predrag Kojović, Semir Halilović, Segmedina Srna i Sabina Ćudić. Kanton je osnivač Instituta za historiju pa je zanimljivo da su rekli da ih ne zanima Vaše mišljenje jer oni znaju ko je bio Mustafa Busuladžić. Je li time dovedeno u pitanje postojanje stručne institucije koju je osnovao Kanton? Je li time uopće dovedeno u pitanje postojanje znanstvenika koji se bave naučnim istraživanjima?

MILIŠIĆ: Reagiranje ovih zastupnika jeste reagiranje protiv historičara. Predsjedavajuća nije zapamtila ni ime ustanove, pa je rekla islamski institut. Ili je ciljano pojačavala utisak. To što su ovi zastupnici rekli govori o njima i njihovom odnosu prema institucijama sistema. Šta bi tek rekli da su znali za postojanje sljedeće izjave: “Ne slažem se da pas u svom leglu ima i konačno pravo na to leglo, čak i kad tu dugo leži. Ne prihvatam takvo pravo. Ja ne prihvatam, naprimjer, da je velika nepravda učinjena Indijancima u Americi ili Aboridžinima u Australiji. Ja ne priznajem da je njima učinjena nepravda samo zato što je jedna jača rasa, viša rasa, pametnija rasa, da tako kažem, došla i zauzela njihovo mjesto.” Da je ovo kojim slučajem izjavio Busuladžić, svaki bi ga dan strijeljali. Međutim, ovo je Churchillova izjava. Izjava jednog od predvodnika antifašističke koalicije u Drugom svjetskom ratu.

STAV: Je li na Institut iko vršio pritisak u vezi s mišljenjem o Mustafi Busuladžiću?

MILIŠIĆ: Nije bilo pritiska. Mi smo naučna ustanova. Ustvari, jedan član tima koji je nedavno formirala predsjedavajuća Skupštine Kantona Sarajevo tražio je od mene da promijenim mišljenje. Nevjerovatno je da o Busuladžiću sude ljudi koji koliko jučer nisu nikada čuli za njega, a kamoli pročitali neki od njegova 72 rada. Imate apsurd da istovremeno ova ekipa citira i hvali Busuladžićeve stavove protiv fašizma u djelu Dužnosti islamskih naroda, a onda tog istog autora optužuje za fašizam. Dokaz da nisu čitali i nisu upućeni u ono što govore. Ono što radi predsjedavajuća Skupštine KS svojevrstan je vid pritiska i koincidira sa sastankom izraelskog ambasadora s jednom visokom bosanskohercegovačkom dužnosnicom i još nekim ljudima, održanim u Mostaru u septembru prošle godine.

STAV: Općenito imamo problem s razumijevanjem procesa nacionalizacije Bošnjaka. Zašto je nekome čudno to da je jedan Mustafa Busuladžić bio Hrvat za vrijeme vladavine NDH, a u posljednje vrijeme to se često navodi kao argument u njegovom osporavanju, a čini se da se na tome neće stati? Je li mogao biti išta drugo? Uostalom, ako ćemo na taj način promatrati stvari, onda je svaki Bošnjak koji se silom prilika deklarirao kao Srbin, Hrvat ili Jugoslaven, i to nakon 1945, a nije mogao drugačije, nepoćudan, zar ne?

MILIŠIĆ: Dug je niz okolnosti koje su najbrojniji narod u Bosni i Hercegovini doveli u situaciju da opravdava vlastiti nacionalni osjećaj. Vjerovatno bi kolege s političkih nauka bili zahvalniji sagovornici, ali, kao historičar, insistiram na činjenicama koje će najčešće zanemariti upravo osporavatelji prava na izjašnjavanje bošnjačkom narodu.

Činjenica da jedan narod kome nisu dozvoljavali da sebe naziva kako hoće, da svoj jezik naziva kako hoće do danas, i pored povremenih reagiranja na neopravdana imenovanja, govori da je to u suštini problem osporavatelja, a ne Bošnjaka. Pristup Bošnjaka koji svojim sunarodnjacima daje puno pravo na nacionalni osjećaj pokušava se okrenuti protiv njega, pa mu se čak etiketira postojanje nekog fašističkog pokreta. Dovoljno je ponoviti da u određenim godinama Muslimani nisu postojali (1947), ali našim zastupnicima nisu potrebni historičari koji bi na to podsjećali čitav jedan narod.

STAV: Uskoro priređujete Međunarodni skup o Bosni u srednjem vijeku. Čini se da je i taj dio historije BiH pod stalnim svojatanjima. Kome pripada srednji vijek u BiH i možemo li uopće govoriti da nekome pripada u kontekstu današnjih naroda u BiH?

MILIŠIĆ: Međunarodni naučni skup “Bosna i njeni susjedi u srednjem vijeku” bit će upriličen 10. i 11. maja ove godine. Na ovom naučnom okupljanju učestvovat će ukupno 37 naučnika iz Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore, Hrvatske, Bugarske, Mađarske i Poljske. Cilj organiziranja ovakvog naučnog skupa jeste ukazivanje kako je bosanska država u srednjem vijeku kao nezavisna i samostalna politička organizacija ostvarivala intenzivne kontakte s državama u susjedstvu i onovremenoj Evropi preko političkih, ekonomskih, vjerskih, kulturnih i bračnih veza. Upravo će rezultati novih istraživanja karaktera i dinamike odnosa Bosne i drugih država dodatno ukazati i na osnovne karakterne crte onovremene bosanske vanjske politike te oslikati njen međunarodni položaj.

Srednjovjekovne prilike nije moguće promatrati kroz objektiv današnje politike i svakodnevice u kojoj mi živimo. Potrebno je uzeti u obzir iznimno širok dijapazon elemenata koji su tvorili tadašnje političke, društvene i vjerske identitete. Neosporna je činjenica kako je baština srednjovjekovne Bosne protkana u identitetu svih naroda koji žive u Bosni i Hercegovini. Od samih početaka proučavanja srednjovjekovne epohe na ovim prostorima prisutni su elementi pristranog i neobjektivnog pristupa pitanju bosanske države u tom periodu. S vremenom je ova pojava poprimila značajnije razmjera te sada možemo govoriti o etabliranim mitovima o pripadnosti Bosne nekom od susjednih naroda. Noviji rezultati bosanskohercegovačke historiografije bazirani na objektivnim naučnim analizama prvorazrednih historijskih izvora demonstriraju kako elementi od kojih su krojeni mitovi ne mogu izdržati ozbiljniju naučnu provjeru. Snaga mitoloških konstrukcija bazirana je na kvantitetu pristupa koji ga podržavaju. Značajnija ulaganja u bosanskohercegovačku medievistiku svakako bi rezultirala objektivnijim saznanjima o srednjovjekovnoj bosanskoj državi i Bošnjanima.

STAV: No, Bošnjacima se često nameće da su u biti Srbi i Hrvati, a da im historija počinje od dolaska Osmanlija, zar ne?

MILIŠIĆ: A srednji vijek ćemo istrgnuti i krenuti od dolaska Osmanlija? Činjenica je da se ovim nametanjima ide ka pojednostavljivanju historijskih tokova i da bi bilo najjednostavnije reći da je u Bosnu došao neki okupator, islamizirao dio zatečenog naroda i tako se stvorili neki Bošnjaci. Historija Bosne i njenih naroda, međutim, jeste sve, samo ne jednostavna. Upravo to i jeste razlog što se lome koplja oko imenovanja narodā, njihovih jezika i slično. Postoje ozbiljni osmanistički radovi koji naglašavaju anacionalan odnos osmanske uprave, a izvorna građa prepoznaje samo različite millete. Tako da iz ove perspektive govoriti o “nastajanju” Bošnjaka s tim periodom je izlišno. Naprotiv, govoriti o prisustvu naziva Srbi i Hrvati i srpski i hrvatski jezik u Bosni osmanskog perioda potrebno je i izuzetno značajno. Ta su nametanja u direktnoj vezi s velikodržavnim projektima u okruženju kojima se pokušava izmaknuti Bošnjacima tlo ispod nogu i osporiti im pravo na život na ovim prostorima, pravo na Bosnu.

STAV: Što je to ostalo, a tiče se arhiva, da se otvori, pa da saznamo nešto više o vlastitoj prošlosti. Posebno Vas to pitam na period koji se tiče vladavine komunista?

MILIŠIĆ: Brojni i najvažniji historijski izvori najčešće su izvan Bosne i Hercegovine: u Hrvatskoj, Turskoj, Mađarskoj, Austriji, Rusiji, Italiji, Srbiji… Ovdje nije riječ samo o otvaranju arhiva već o sistematskom prikupljanju i objavljivanju izvora koji se tiču naše prošlosti, čime bi istraživačima posao bio umnogome olakšan. Rezultati na tom polju postignuti do početka 90-ih godina prošlog stoljeća bili su značajniji od onih koje ne(i)mamo danas. Već 40 godina govori se o potrebi otvaranja arhiva. Za period koji mi historičari nazivamo socijalističkim postoji ili je postojao veliki broj dokumenata. Prvo pitanje koje se postavlja koliko je tih dokumenata “preživjelo” razna događanja od Informbiroa, preko Brionskog plenuma, rata i razna “prečišćavanja”. Pouzdano se zna da je u vrijeme sukoba s Informbiroom dio građe izmješten na sigurnije, tako se, npr., spominju bunkeri u Bileći u koje je sklonjen dio povjerljive građe, ili neka skloništa u okolini Dubrovnika. Koja je građa u pitanju i da li je vraćena u arhive iz kojih je izmještena, ne znamo.

Nakon Brionskog plenuma, a u vezi sa zloupotrebama počinjenim od strane službe državne bezbjednosti, spaljeno je pet kilometara dosjea UDBA-e. “Do 1. jula 1966. u BiH je bilo 316.445 dosjea. Nakon toga je do 1967. izdvojeno za uništavanje 247.305, a zadržano 69.140 dosjea. U uništenim fondovima bilo je 141.445 pojedinačnih i 4.245 zbirnih dosjea sa podacima o oko 175.000 evidentiranih po antisocijalističkim pojavama, kontroli putovanja u inostranstvo i podacima o licima u specijalnim vojnim jedinicama. SDB BiH je uništila 77 odsto arhivskog fonda. Praksa uništavanja dokumentacije nastavljena je i kasnije. SDB se i dalje služila oprobanim metodama eliminacije političkih neistomišljenika.” (Citirano prema: Safet Bandžović, Bošnjaci i antifašizam, Ratni realizam i odjek rezolucija građanske hrabrosti (1941.), Sarajevo, 2010, 381.; i Srđan Cvetković, Kako je spaljeno pet kilometara dosjea UDB-e, Arhiv, br. 1-2, Beograd, 2008, 79-80.).

Arhivska građa Centralnog komiteta Saveza komunista Bosne i Hercegovine nastala u periodu od 1945. do prvih višestranačkih izbora (fondovi PK KPJ za BiH i CK SK BiH), a koji su se nalazili u arhivskom odjeljenju CK-a, postali su “vlasništvo” političke partije i pojedinaca, a ne države. Tek jedan mali dio dostupan je istraživačima. Ono što još uvijek nije dostupno jeste građa arhivskog odjeljenja nekadašnjeg RSUP-a BiH, kao i Suda BiH, zatim zatvorska građa, građa Vojnog suda koja je iz kasarne “Viktor Bubanj” odnesena 1992. godine itd. Ono što je neophodno uraditi jeste vraćanje Bosni i Hercegovini svega onoga što se na njenu prošlost odnosi, a ono što ima učiniti dostupnim istraživačima.

 

 

 

PROČITAJTE I...

“Rahmetli Alija je uvakufio pet miliona maraka u vidu dionica u BOR banci s ciljem da se ta sredstva umnožavaju. Može se iz vakufname izvući zaključak da se osnovna sredstva čuvaju, a da se iz dobiti stipendiraju studenti i učenici. Moram napomenuti da je uvakufljeno 5 miliona, a da smo mi za nekih 15 godina ostvarili oko 11,7 miliona maraka, u obrazovanje i nauku smo investirali 4,5 miliona maraka. Fond je u cijelosti sačuvan i mi sada raspolažemo s nekih 6,2 miliona maraka. On je osnovao još ovakvih sličnih fondova, ali uglavnom su svi propali, osim Fonda 'Bošnjaci'”, priča direktor Fonda Šahin Kerla

Svjedočenja Zaimovih prijatelja i zatvorenika s Golog otoka na najbolji način opisuju veličinu njegove ličnosti i principe islama kojih se on držao i u najtežim uvjetima, što njegovog sina Mesuda podsjeća na patnju prvog mujezina u islamu, a to mu je bila i inspiracija za pjesmu Kasida za bosanskog Bilala, koja se nalazi na početku knjige

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • irfan busuladzic 20.03.2018.

    Nisu sama Ana Babić, Slaviša i Predrag aktivni kada je u pitanj naziv škole u Dobroševićim. Gori od njih su neki naši novinari ( ljevičari i islamofobisti ) koji se ne usuđuju da komentiraju knjigu koju je napisao Prof. Mustafa, a zbog koje je izgubio glavu. Moguće je da i ne znaju za nju, ali zato tvrde (bez dokaza ) da je bio ustaša . Ono što oni rade i pišu naši neprijatelj sa istoka i zapada sa oduševljenjem pozdravljaju.

    Odgovori

Podržite nas na Facebooku!