Refik Hodžić je sramnim ispadom žestoko uvrijedio sve prijedorske žrtve, ali i sve Sarajlije

Uljuljkan u udobnu haško-američku sofu, Hodžić koji nije iskusio logore, koji nije proživio muke povratka u Kozarac ili Prijedor, koji je genocid u Prijedoru doživio samo iz priča logoraša, koji o tome kako je živjeti u opsadi Sarajeva ne zna ništa, zapravo je samo izrekao ono što vole čuti i grantovima obilno nagraditi inozemni donatori. Pomirenje, zaborav, svi su krivi. Zločina je bilo na sve strane. Porediti Kazane i Prijedor suludo je, glupo, bezobrazno i nadasve opasno

“Ako građani Sarajeva uistinu žele pomoći porodicama ubijene djece a nisu u prilici da se pridruže u protestnoj šetnji na Dan bijelih traka u samom Prijedoru, ne moraju tog dana nositi bijelu traku ni vješati plahtu na prozor. Umjesto toga, neka pošalju e‑mail ili nazovu telefonom ured gradonačelnika Skake i zahtijevaju da Grad finansira izgradnju spomenika žrtvama Kazana. Tako će najviše pomoći nama u Prijedoru, a, bogami, i sebi.”

Nije ovo, dakle, izjava Marka Pavića, donedavnog gradonačelnika Prijedora iako je i Pavić ovako nešto slično poručio logorašima Prijedora. Kazao je tada Pavić, bit će u maju 2011. godine, da će postaviti spomen‑obilježje u prijedorskim logorima onda kada isto takvo bude postavljeno u Sarajevu, u Dobrovoljačkoj. Nije ovaj poziv na akciju Sarajlijama uputio ni kakav poslanik SDS-a, niti čelnik neke od udruga iz Republike Srpske. Ovako je genocid u Prijedoru, u kojem je ubijeno više od tri i po hiljade ljudi, iz kojeg je protjerano više od pedeset hiljada Bošnjaka, u kojem su sistematski sravnjena sva naselja i bogomolje na koje su 31. maja 1992. godine bile izvješene bijele trake, s Kazanima uporedio Refik Hodžić.

Zašto je to pred 25. godišnjicu genocida u Prijedoru uradio Hodžić, zna samo on. No, svojim je ispadom žestoko uvrijedio sve prijedorske žrtve, ali i sve Sarajlije. I tako se, hotimice ili ne, stavio na stranu onih koji godinama genocid negiraju ili, u najbolju ruku, kada ih upitate za Srebrenicu ili Prijedor, kažu: “A Kazani?” Uljuljkan u udobnu haško-američku sofu, Hodžić koji nije iskusio logore, koji nije proživio muke povratka u Kozarac ili Prijedor, koji je genocid u Prijedoru doživio samo iz priča logoraša, koji o tome kako je živjeti u opsadi Sarajeva ne zna ništa, zapravo je samo izrekao ono što vole čuti i grantovima obilno nagraditi inozemni donatori. Pomirenje, zaborav, svi su krivi. Zločina je bilo na sve strane. Porediti Kazane i Prijedor suludo je, glupo, bezobrazno i nadasve opasno, jer, s onim ko je u Kazane odveo 38 Sarajlija, Srba, ali i Bošnjaka Sarajevo se obračunalo usred rata. I u tom obračunu platilo visoku cijenu.

Sarajevo je, kako-tako, sudilo onima koji su u tom zločinu pomagali. Na Kazanima je bio gradonačelnik Sarajeva, odavši počast svojim sugrađanima. Bili su na Kazanima i drugi najviši državni dužnosnici. Sramno je Sarajlijama koji svake godine obilježavaju genocid u Prijedoru nametati Kazane, posebice kada im to radi neko ko uzima monopol da vazi i prisvaja obilježavanje na koje pravo imaju svi. Pogotovo žrtve. Neko ko je umislio da ima tapiju na obilježavanje i podsjećanje genocida u Prijedoru.

Sramno je u istu ravan stavljati Sarajevo i Prijedor, jer, za razliku od svih sarajevskih gradonačelnika, onaj prijedorski negira genocid svih ovih godina. Zabranjuje postavljanje spomen-ploče, zabranjuje spomenik ubijenoj djeci. Sramno je u istu ravan, zarad lajkova na Facebooku, stavljati u istu ravan Sarajevo, koje je svoje zločince hapsilo, i Prijedor, čije je zločince hapsio IFOR, koji su ubijani pruživši otpor odlasku u Hag. Sarajevo ne može u istu ravan s Prijedorom jer je prijedorsko ratno rukovodstvo zaradilo stotine godina zatvora baš zbog Prijedora u Hagu, u kojem je Hodžić radio i makar bi trebao znati šta se dešavalo u Sarajevu a šta u Prijedoru.

I taman čovjek pomisli da ne može bezobraznije i gore od Hodžićevih statusa na Facebooku, pojavi se intervju s Edinom Ramulićem na ovdašnjim portalima.

PROČITAJTE I...

Miniranje džamije 1993. godine Večernji list okarakterizirao je “nerazumnim potezom”, da bi odmah potom ustvrdili kako se njenom obnovom neće okončati stoljetni prijepori oko kojih se nisu usuglasili čak ni povjesničari, ali ni pripadnici crkava i vjerskih zajednica, kao i triju naroda, oko jednog drugog povijesnog pamćenja koje se taloži i često bude povod za novo nasilje, a to je da je, prema crkvenim izvorima, tačno na tom mjestu, na Babunu u naselju llićima, do osmanske okupacije bila smještena katolička bogomolja, crkvica ili kapelica svete Ruže Viterbijske

Beogradski aplauzi na Rankovićevoj sahrani ozvaničili su vaskrsnuće velikosrpske ideologije koja će se iznutra, kroz partijske redove, uskoro etablirati i krenuti u pokušaj uspostavljanja dominacije koju, sudeći prema povijesno-političkim i ratnim reperkusijama, niko izvan Srbije nije dočekao s naročitim simpatijama. U konkretnom slučaju, aplauzi koji su odjekivali u Aleji velikana u Beogradu bili su podrška sarajevskom egzekutorskom timu koji je postupio rankovićevski, čvrsto i beskompromisno, kao što je i on svojevremeno činio, otpremajući svako sumnjivo lice u ondašnje kazamate

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!