Referendum o nezavisnosti iračkog Kurdistana: Opasno otvaranje vrata za promjene granica

Osim Izraela, nijedna država u okruženju (i šire) ne podržava referendum, ili barem ne otvoreno. Sjedinjene Američke Države insistiraju na njegovom odlaganju, što i nije neki čvrst niti principijelan stav – ipak je riječ o otvaranju vrata za promjene granica Bliskog istoka, što nije u skladu s vječito ponavljanom mantrom o “teritorijalnom integritetu Iraka, Sirije...”

U junu ove godine Kurdska regionalna vlada (KRG) u Erbilu najavila je za 25. septembar održavanje “neobavezujućeg” referenduma o nezavisnosti regije Iraka nad kojom prakticira vlast (što legalno, što snagom oružja). Destabilizacija regije, koja je ionako sve samo ne stabilna, stvaranjem nove države, logično, podiže temperaturu do usijanja. Pokušaji Masouda Barzanija, predsjednika KRG-a, da smiri duhove insistirajući na naglašavanju “neobavezujućeg” karaktera referenduma, te obećanjima da neće učiniti nijedan unilateralni korak, nisu od pomoći da se atmosfera ohladi.

Odluku o referendumu donijeli su lideri triju od pet najvećih partija iračkog Kurdistana – vladajuća Barzanijeva, Kurdistanska demokratska partija Iraka (KDP), rivalska partija Jalala Talabanija, Patriotska unija Kurdistana (PUK), i Kurdistanska islamska unija (KIU). Odsutne u procesu odlučivanja bile su partije Gorran, inače druga po broju poslanika u od 2015. godine disfunkcionalnom parlamentu iračkog Kurdistana i Kurdistanska islamska grupa (KIG). Disfunkcionalni parlament sastao se prvi put od 2015. godine u petak 15. septembra 2017. godine i potvrdio odluku spomenutih partija. Gorran partija opet je bojkotirala sjednicu.

S PRAVOM LJUTA VLADA IRAKA

Samo održavanje referenduma, ma koliko on bio “neobavezujući”, jeste problematično za federalnu Vladu Iraka. Činjenica da će se referendum održati ne samo u trima provincijama koje Ustavom iz 2005. godine pripadaju KRG-u (Dohuk, Erbil i Sulaymaniyah) nego i na tzv. spornim teritorijama – dijelovima provincija Nineveh ili Sinjar (Mosul), Makhmur, Diyala i naftom bogati Kirkuk – izaziva reakcije Bagdada koje idu do zveckanja oružja. Kad se već govori o Ustavu iz 2005. godine, bitno je reći da je njime uvedena asimetrična federacija i de jure ozvaničeno de facto (polu)nezavisni status sjevernog Iraka, koji je ovaj regija imala od Prvog zaljevskog rata 1991. godine. Trima provincijama dato je ono što ostalih 15 nemaju – vlastite oružane snage (poznate pod imenom “Pešmerge”), pravo na nezavisnu vanjsku politiku i privlačenje stranih investicija bez da se Bagdad o tome nešto pita.

Ekonomski, pak, Erbil je u dobroj mjeri još zavisan od Bagdada i od dijeljenja prihoda od eksploatacije nafte s cijele teritorije Iraka. U Ustavu piše da se prihodi s “postojećih naftnih i gasnih polja” distribuiraju podjednako po cijeloj zemlji. Ova ogromna rupa omogućila je Erbilu da pozove strane naftne kompanije i razvije nova naftna polja s kojih dobitak ne dijeli s ostatkom zemlje. Princip je to koji pomalo podsjeća na: što je tvoje, to je naše, a što je moje, to je moje.

Sporne teritorije jesu teritorije za koje Erbil tvrdi da su historijski kurdske, a da je demografija poremećena nasilnom arabizacijom, koju je provodila vlast Saddama Husseina. To pitanje bilo je dotaknuto spomenutim Ustavom. Federalna Vlada morala je provesti referendum na tim teritorijama do 2007. godine, što nije učinjeno. KRG je došla u poziciju da vojno kontrolira ove teritorije uspješnim ratovanjem protiv ISIL-a i etničkim čišćenjem Arapa, nakon što je ISIL otjeran s njih. Izvještaj Human Rights Watcha iz novembra 2016. godine govori o nezakonitom uništavanju čitavih sela i gradova većinski nastanjenih Arapima, uglavnom u provinciji Nineveh, mada ni druge provincije nisu bile pošteđene.

Čak i da ne postoje sporna pitanja, Bagdad bi po principu očuvanja teritorijalnog integriteta zemlje morao biti protiv ovakvog referenduma, pa je sasvim normalno da ga je federalni Parlament proglasio nelegalnim. Nakon što je Parlament Kirkuka, bez prisustva Arapa i Turkmena, koji su protiv da Kirkuk pripadne KRG-u, a kamoli nezavisnom Kurdistanu, odlučio (to tijelo ima 41 člana, prisutno je bilo 24, a “za” je glasalo 22) da će se referendum održati u toj etnički šarenoj provinciji, Bagdad je opozvao guvernera. Guverner ignorira opoziv, a federalna Vlada nema načina da ga izbaci iz kancelarije.

Pored svih navedenih problema, i samo referendumsko pitanje vrlo je problematično. Ono glasi: “Da li želite da regija Kurdistana i kurdistanske regije van teritorije KRG-a postanu nezavisna država?” Ne treba objašnjavati da su kurdistanske regije van teritorije KRG-a vrlo maglovit pojam, odnosno da se granice te eventualne države zapravo ne znaju.

A ŠTA NAKON REFERENDUMA

Osim Izraela, nijedna država u okruženju (i šire) ne podržava referendum, ili barem ne otvoreno. Sjedinjene Američke Države insistiraju na njegovom odlaganju, što i nije neki čvrst niti principijelan stav – ipak je riječ o otvaranju vrata za promjene granica Bliskog istoka, što nije u skladu s vječito ponavljanom mantrom o “teritorijalnom integritetu Iraka, Sirije…” (dopisati po želji). Evropska unija skeptična je i, kao i Velika Britanija (i SAD), izražava brigu da će to odvući fokus s rata protiv ISIL-a. Rusija, Sirija, Turska i Iran su protiv referenduma, a od njih je Iran najglasniji. Postoje znaci da Saudijska Arabija potajno podržava odluku o referendumu, a ako je tako, razlog tome jeste, kao u slučaju Izraela, neprijateljstvo prema Iranu ili “da komšiji crkne krava” filozofija.

Očigledno je da, osim (veliko) možda Izraela, niko ne bi priznao proglašenje nezavisne države na sjeveru Iraka. To nas dovodi do pitanja: Čemu onda referendum? Ne postoje racionalni razlozi za stvarnu secesiju. Ako bi se ona desila, to bi samo pogoršalo, prije svega, materijalno stanje iračkih Kurda, koje, s obzirom na vanjski dug od 30 milijardi dolara, uopće nije sjajno. Da ne govorimo o tome da bi ispravnije ime te države bilo Barzanistan. Da li je predsjednik Kurdske regionalne vlade (KRG) Masoud Barzani autodestruktivan kada “srlja” u (“neobavezujuću”) nezavisnost u uvjetima ekonomske zavisnosti, kako od Bagdada, tako i od Ankare? Naime, jedini put nafte na koju Erbil polaže ekskluzivno pravo ide preko Turske.

Kratak odgovor bio bi: ne, nije riječ o autodestrukciji. Riječ je, između ostalog, o produžavanju upitne legitimnosti Barzanijevog predsjednikovanja i pozicioniranju za predsjedničke izbore koji bi trebali biti održani u novembru. Barzanijev legitimitet potkopan je 2015. godine, kada je Parlament odbio da mu odobri produženje mandata na dvije godine, upravo zbog otpora Gorrani partije i to je razlog zašto od tada Parlament nije zasjedao. Nemajući šta mnogo da ponudi na predstojećim izborima, Barzani je potegao referendum koji ionako obećava godinama, zafarbavajući se u ćošak tim obećanjima. Cinično? Svakako i veoma opasna igra jer prelijeva unutrašnjopolitička nadgornjavanja, kako unutar KRG-a, tako i na liniji Erbil – Bagdad, u međunarodnu krizu.

Kontradiktorne izjave, poput: “Mi ćemo radije umrijeti nego trpjeti represiju i okupaciju (koju okupaciju?) namijenjene bildovanju nacionalističkog živca”, te nedavne na predreferendumskom mitingu u Amadiyi: “Još nismo čuli ponudu koja bi mogla biti alternativa kurdistanskom referendumu”, koja sigurno nije namijenjena publici na mitingu koja je tamo da bilduje pomenuti živac, prilično jasno pokazuju da je referendum ulog u (kockarskoj) igri. Zapravo, priča o dosta dobroj ponudi kao alternativi za referendum zvuči kao: “držite me da se ne bacim s balkona”. Međutim, šteta i destabilizacija već su napravljene čak i ako se referendum, zakazan za 25. septembar, nekim čudom ne održi. Šanse da referendum ne bude održan, unatoč otvorenosti za dovoljno dobru ponudu, čitaj: teritorijalne i druge koncesije Bagdada (i šire), smanjuju se svakim satom, obrnuto proporcionalno rastućem broju pitanja o “danu poslije”.

Princip samoopredjeljenja ne treba miješati s propozicijom “koga su ovce, toga je i livada”, u ovom slučaju “većina ovaca”. Propozicija je tim opasnija što se pokušava poturiti kao samoopredjeljenje na multietničkoj i multikonfesionalnoj teritoriji, koja je slučajno, povrh svega, bogata naftom.

 

PROČITAJTE I...

Jedan neodgovoran korak jeste dovoljan, odnosno previše za regiju, tako da, unatoč oštroj retorici, ne treba očekivati ishitrene ili nepromišljene poteze vlada Turske, Irana i Iraka prije nego što Barzani vidi šta će s rezultatima “neobavezujućeg” referenduma o nezavisnosti iračkog Kurdistana

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!