Reciklirana i besmislena filmska maštarija

Stječe se dojam da je Kusturica snimio ovaj film samo radi scena strasnog ljubljenja s Monicom Bellucci, te da je ostatak Mlečnog puta žrtvovan za taj cilj

Emir Kusturica jedan je od najnagrađivanijih i najvažnijih evropskih režisera svih vremena, koji u svojim vitrinama ima sve najvažnije filmske nagrade (dvije Zlatne palme, Zlatnog i Srebrenog lava, Srebrnog medvjeda…). Međutim, posljednje je relevantno priznanje Kusturica osvojio 1998. godine na filmskom festivalu u Veneciji za ostvarenje Crna mačka, beli mačor, i od tada je njegova karijera u drastičnom i konstantnom padu. Kao relevantan filmski autor, koji je svojevremeno bio i predsjednik glavnog žirija na festivalu u Cannesu, svoj je konačni autorski krah Kusturica doživio s filmom, odnosno njegovim neuspjelim pokušajem Na mlečnom putu (2017).

Najizrazitiji nedostatak filma Na mlečnom putu, koji je Kusturica svojevremeno najavljivao kao “politički testament”, jeste apsolutna neuvjerljivost scenarističkog predloška (ako je on uopće i postojao), u kojem je veoma mali broj scena svrsishodno i smisleno napisan i kreiran. Upravo zbog ovoga nedostatka, poprilično je teško odrediti sinopsis ovog ostvarenja, odnosno izdvojiti mu centralne narativne segmente, a da se pritom ostane dosljedan logici filmskog jezika.

Radnja novog Kusturicinog filma smještena je negdje na prostorima bivše Jugoslavije tokom ratnog perioda. Iako se može zaključiti da je riječ o devedesetim godinama prošlog stoljeća, te iako je film sniman na lokacijama u Hercegovini, Trebinju, Bileći i Nevesinju, jasno je da sadržaj Mlečnog puta nije agresija na Bosnu i Hercegovinu, već da Kusturica želi kreirati svoj imaginarni rat, u kojem je apsolutna nepoznanica ko ratuje, s kim i zašto.

Glavni protagonist filma, kojeg tumači Kusturica lično, jeste Kosta, koji u stilu Don Kihota, jašući na magarcu i noseći kišobran kao štit, svakodnevno izbjegava metke i granate prebacujući mlijeko do prve linije fronta. Iako zapravo ništa ne znamo o njemu, Kosta je istovremeno omiljeni stanovnik sela koji svira udaraljke i vuk samotnjak kojem su životinje najbolji prijatelji (sokol, magarac, zmija). Na drugoj strani sela, odakle Kosta preuzima mlijeko, rat je apsolutna nepoznanica i uopće ne ugrožava gotovo idiličnu atmosferu tamošnjih mještana. Negdje između borbe lokalne starice sa sačmaricom i velikog sata koji jede ljude, režiser predstavlja Milenu (Sloboda Mićalović), vještu gimnastičarku smrtno zaljubljenu u Kostu, koja se za njega želi udati. Ipak, prije te svadbe Milena mora naći mladu za svoga brata Žagu (Miki Manojlović), gotovo mitskog ratnog junaka s plastičnim okom i ožiljkom na licu, koji se upravo vratio iz rata u Afganistanu. Da, rata u Afganistanu (nije riječ o grešci)!

Pored rata u svojoj zemlji i činjenice da je u njegovom rodnom selu prva linija fronta, Žago odlazi u daleku pustinju da ratuje. Vraća se na velikom improviziranom motoru Harley‑Davidson, uz takte pjesme Lična karta Ace Lukasa i, suprotno očekivanjima, ne uzima pušku u ruku, već digitalni fotoaparat Canon.

Prije Žaginog trijumfalnog povratka, Milena je već “osigurala” mladu za njega tako što je uz pomoć lokalnih kriminalaca pronašla i kidnapirala ženu mitske ljepote (Monica Bellucci). Lik jednostavno naslovljen imenom Mlada predstavlja centralnu narativnu figuru Kusturicinog ostvarenja, čija je prošlost jednako nejasna i komplicirana kao i sam film. Naime, ova Italijanka‑Srpkinja pronašla je sreću u izbjegličkom kampu bježeći od nekog britanskog (NATO) generala koji je zbog nje ubio svoju ženu i zatim završio u zatvoru. Mlada uskoro preuzima ulogu seoske žene koja već pri prvom susretu očara sanjarskog Kostu. Ubrzo se između njih javljaju ljubav i strast nedokučivih razmjera. Prekida ih napad NATO specijalaca koji pobiju sve mještane i zapale selo. Kao jedini preživjeli, Mlada i Kosta daju se u bijeg. Tek u epilogu filma, čija je radnja smještena petnaest godina poslije, a u kojem Kosta kao monah svakodnevno nosi kamenje na “vrh” Hercegovine, Kusturica je uspio pronaći osjećaj za proporcionalnost i suptilnost te, odričući se nadrealnog, grotesknog i bajkovitog, donekle zaokružio filmski narativ koji nije vodio nigdje.

Ostvarenje Na mlečnom putu, čiji bi naslov, dakle, trebao asocirati na Mliječni put kao galaksiju, ali koji u suštini predstavlja put kojim Kosta prenosi mlijeko, počinje rečenicom: “Zasnovano na istinitim događajima i bezbroj maštarija.” Kusturica uz pomoć ovakve najave, zapravo, nagovještava formu svoga filma, koja je u međuvremenu postala njegov zaštitni stilski znak – magični realizam. Ispreplitanje elemenata fantastike i surove stvarnosti koje je Kusturica započeo još u filmu Otac na službenom putu (1985), te nastavio usavršavati tokom karijere (Dom za vešanje, Arizona Dream, Podzemlje), u konačnici je doveo do banalnosti. Za razliku od spomenutih ostvarenja, u kojima je magično predstavljalo svojevrsni bijeg od stvarnosti te njenu sugestivnu reakciju, korištenje fantastičnih elemenata u Mlečnom putu do krajnosti banalizira eventualne istinite događaje – npr. posljednje jugoslavenske ratove i sve njihove žrtve.

Jer, u “Kusturicinom ratu” jedini zločinci trapavi su NATO specijalci koji bježe od pčela i koje zbunjuje leptir, a koji zbog jedne žene pale čitavo selo, ubijajući sve ljude i životinje u njemu. Dakle, u “Kusturicinom ratu” Jugoslavene napadaju “NATO agresori”, a jedini razlog njihovog krajnje nehumanog djelovanja jeste žena. Iako je nadasve poznat Kusturicin negativni stav o NATO-u, on je u ovome segmentu svoga ostvarenja stigao najbliže istini (nesvjesno), jer, naprimjer, za NATO bombardiranje Srbije također je odgovorna jedna osoba, ne nužno žena i svakako ne lijepa – Slobodan Milošević. Kreirajući ovakvu verziju posljednjeg rata na prostorima bivše Jugoslavije, te stvarajući svijet u kojem svi ratuju (rat u Afganistanu, britanski specijalac, NATO), Kusturica zapravo “ublažava” stvarnost u kojoj je krvoproliće dio svakodnevice te pokušava “podmetnuti” krajnje naivnu ideju u kojoj ljubav pobjeđuje sve ratove.

Istovremeno, kao još jedan nedostatak ovoga filma, ali i eventualno “opravdanje” za njegovu konačnu verziju jesu zaista teški uvjeti u kojima je nastajao – nedostatak novca, vremenske neprilike, dug period snimanja, uz neizostavnu odgovornost prema filmskim producentima. Na mlečnom putu, zaista, djeluje kao apsolutno nedovršen film, u kojem likovi postepeno zaboravljaju koja je njihova uloga, gradeći međusobne odnose uz pomoć nekoliko replika (ljubavna veza Milene i Koste) te u kojem se cjelovitost djela pokušala ostvariti uz pomoć jeftinih specijalnih efekata. U ovome segmentu neuvjerljivosti svakako prednjači animacija zmije koja pije mlijeko, a s kojom se na život i smrt bore Kosta i naposljetku i Mlada, odnosno Kusta i Monica, koji (svjesno ili nesvjesno) nikada do kraja nisu uspjeli napustiti svoje stvarne uloge. Jer, stječe se dojam da je Kusturica snimio ovaj film samo radi scena strasnog ljubljenja s Monicom Bellucci, te da je ostatak Mlečnog puta žrtvovan za taj cilj.

Međutim, iako nije žrtvovao samo jedan film, već i cjelokupnu karijeru, na trenutke, ali samo na trenutke, Kusturica, uz pomoć predivnih predjela u Bosni i Hercegovini, među kojima prednjači vodopad Kravice, dokazuje svu raskoš svoga režiserskog talenta, koji vjerovatno nikada neće biti do kraja ugašen, a koji će, poput pojedinačnih recikliranih elemenata ugrađenih u “filmsku skalameriju” naslovljenu Na mlečnom putu, poslužiti kao podsjetnik na kultna ostvarenja ovoga režisera.

PROČITAJTE I...

Ovih dana razmišljam o ničim opravdanim optužbama oko jednog veoma značajnog časopisa, koji se u jednom trenutku pojavio kao istinski glasnik proljeća bošnjačkog kulturnog i književnog buđenja, o bošnjačkom časopisu za kulturu i društvo Behar, koji je preko dvadeset godina izlazio u Zagrebu. Izlazi i danas, ali nema više predznak bošnjački, a time ne samo da je izgubio svoju karakterističnu “magiju” nego smo ponovo svjedočili slične događaje s početka 20. stoljeća

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • Alice Julien 11.04.2017.

    Film nije vrijedan rasprave. Kusta je prosle godine bio u Parizu, dan ranije nego sto je oglasen program Festivala u Cannesu i kada je saznao da nije ni u jednoj selekciji poceo je jadne price i dobio nagradu u Rusiji.Svjetski strucnjaci kazu da je izgubio nadahnuce te, sto je vas kriticar dobro uocio, ne uspijeva slijediti osobni filmski jezik.
    Sto se tice “zene nebeske ljepote”, Bellucci je operisana : najprije nos, nakon prvog filma u Italiji a prije nekoliko godina je povecala grudi i operisala trbuh pa bokove kod pariskog estetskog kirurga Francka Benamou, sti pise i na njegovom site-u.
    Odricuci se rodne grude Kusta se odrekao samog sebe sto je imalo poslijedicu da vise nema nista reci u sedmoj umjetnosti. Kod njega vise nista nije izvorno i originalno. Ne moze se, odjednom, postati netko drugi! Na stranu sto ima uzasan karakter ta osoba stalno prica neistine o svom narodu i vrijedja ga na najgnusniji nacin.Tako sam sebe kaznjava.

    Odgovori

Podržite nas na Facebooku!