RAZGOVOR SA ŠEJHOM

Otpočetka me je slušao pažljivo. I izgledao je iznenađen. Posve iznenađen. Nisam znao šta bih o tom mislio. A onda mi je on počeo govoriti, strasno, i razumio sam svaku njegovu riječ, svaku pomisao i primisao. Fascinantno. Naravno, prije nego što je posve uronio u duhovnost, bio je slikar. I kipar. I ko zna šta još?! Njegova priča, međutim, otvorila je neka vrata izvan mogućeg. Obojica smo bili zatečeni. Što je više govorio, postajao sam sve više svjestan da je projekt o kojem mi je govorio neka vrsta javnog izvođenja Vudžuda sa svim nijansama koje u toj priči postoje

Postoje razgovori koje nikad ne možete zaboraviti.

Sjetite ih se iznenada u neočekivanom trenutku i na neprimjerenom mjestu i potom razmišljate o tom.

Zašto?

Kako?

Prije mnogo godina upoznao sam šejha Tosuna Bayraka.

Bio je dobročinitelj i pomagao našoj djeci da u izgonu nastave školovanje.

Skupili su se jednom prilikom roditelji te djece u lijepom srednjoevropskom gradu na zajedničkom objedu.

On je bio domaćin.

Nisam u tom trenutku znao mnogo o njemu.

Kroz glavu mi je prolazilo ono što sam usputno saznavao, a što je izgledalo zaista neobično.

 

Šta sve nije bio taj čovjek?!

Hrvač.

Sudionik olimpijskih igara.

Pehlivan čija je misao tražila samu sebe.

 

Potom slikar.

Njegove impresionističke slike vise u mnogim galerijama.

Nakon toga je slijedila ekspresionistička faza koja se svima učinila zanimljivom i nekako posebno atraktivnom. Svima osim njemu.

To je početak njegove prijelomne umjetnosti.

Početak šok-arta.

 

Nakon toga, posve se posvetio istraživanju sebe u labirintima svog tarikata kojem je na koncu bio dugogodišnji šejh. Baba.

I djelitelj mnogih dobročinstava.

 

Naravno, sve sam ovo saznao mnogo kasnije dok sam pokušavao rasvijetliti naš jedini razgovor u životu.

Razgovor koji smo vodili tog dana.

 

Istinsko druženje nastalo je nakon objeda. Krupan i radoznao, razgovarao je s mnogima. Kao da je želio sve upoznati. Tako mi se barem činilo. I nisam sebe vidio u svemu tome.

 

A onda sam se najednom našao oči u oči s njim.

 

– Želim znati čime se ti baviš.

I činilo se da ga doista zanima. Gledao me je lucidno.

– Pisac sam.

– Znam. Šta pišeš?

Nisam znao šta bih na to odgovorio. Najednom sam odlučio, ko zna zašto, i svojim išaretsko englesko-grčko-latinsko-turskim ispričao mu svoju priču Vudžud. Mislio sam da će mu bar biti zanimljiva.

Otpočetka me je slušao pažljivo. I izgledao je iznenađen. Posve iznenađen.

Nisam znao šta bih o tom mislio.

A onda mi je on počeo govoriti, strasno, i razumio sam svaku njegovu riječ, svaku pomisao i primisao.

Fascinantno.

Naravno, prije nego što je posve uronio u duhovnost, bio je slikar. I kipar. I ko zna šta još?!

Njegova priča, međutim, otvorila je neka vrata izvan mogućeg.

Obojica smo bili zatečeni.

Što je više govorio, postajao sam sve više svjestan da je projekt o kojem mi je govorio neka vrsta javnog izvođenja Vudžuda sa svim nijansama koje u toj priči postoje.

 

Obojica smo na svoj način vidjeli Ilmihara. I razumjeli njegovu patnju.

 

Te opčinjene zvijeri, vukovi, medvjedi, potom zmije, gavranovi, razni štakori, kukci, šakali i kune, što su se priljubljivali jedni uz druge, činili su u toj jezovitoj živoj skulpturi nešto što je dalekim pamćenjem možda podsjećalo na ljudsko tijelo. Na vrhu te ogromne, čudovišne tjelesine mrdala se i namještala glava Ilmiharova, iskolačenih očiju, u samrtnom grču. Trajalo je to trenutak, a zatim je Ilmihar oteturao s proplanka.

 

Na kraju te priče znao sam da je moja knjiga o Talhama dovršena.

Tako sam barem vjerovao.

 

Sedmodnevno izvođenje šok-arta Tosuna Bayraka u Americi događalo se u isto vrijeme kad sam dovršavao svoju priču.

To sam ustanovio skupljajući činjenice o njegovu životu.

 

Zašto sam mu ispričao priču Vudžud?

Zar je išta drugo bilo moguće?

 

Prošli su mjeseci otkako ga više nema na poznatim zemnim prostorima.

A o tom razgovoru neprekidno razmišljam.

I o dvije priče koje su se u njemu otvorile.

 

Šta još kazati?

Moja kćerka završila je drugi razred koledža u Izmiru, a potom nastavila u New Yorku. Uz njegovu pomoć.

 

Moglo bi se kazati da su neki razgovori, što se tiče naših života, vječni.

 

 

 

PROČITAJTE I...

Uz natuknicu kako su Sarajlićeve pjesme izražavale lutalački, proleterski duh nezaposlenih radnika i umnih buntovnika, Begić navodi i bizaran i tugaljiv podatak o njemu: “Napisao je mnogo pjesama koje su, izgleda, poslije njegove iznenadne smrti pred II svjetski rat, nepažnjom bile uništene. A uništila ih je, kako se moglo doznati, njegova vlastita mati, koju je neviđenom ljubavlju volio, ne znajući šta to predstavlja, ona je njegove papire spalila odlažući s njima vatru”

Iskustvo čovjeka na ovom tlu prožeto je nekom ukletošću. Jedini kontinuitet zapravo je neprestano građenje utvrda i ograda, odnosno rušenje tih tvrđava i gradina, rušenje i građenje, rijetko na istom mjestu, rijetko kao nastavak iskustva, gotovo uvijek kao novi početak. Zemlja je bremenita svojim pričama, a mi smo još gluhi za te njene priče, još nemamo dovoljno želje, a to odmah znači i sredstva, da uistinu zaokružimo svoje znanje o bivšem kako bismo jasno mogli pogledati u buduće

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!