Razgovor s čovjekom za kojeg sam mislio da je lud

“To niko ne shvata dok ne izgubi ono što neizmjerno voli! Niko, niko to ne shvata! Tada osjećaš samo bol, ništa drugo! Oko tebe je sve isto, a u tebi sve ispreturano! Noć je košmar, jutro novi početak ka ničemu! Gledaš ljude kako se smiju, pjevaju, piju i nije ti jasno čemu tolika radost! Jer, koliko sutra, i oni će bolno razumjeti ono što, navodno, razumiju danas! Baš kao i ti”

Oduvijek sam volio noć. Noću sam, dok sve oko mene šuti i spava, ispunjen, sabran, spokojan, skroz svoj; noću sam mnogo toga pročitao, napisao, osvijestio u sebi. Pa, ni sam ne znam zašto, u jednoj takvoj noći, iz dokolice ili vođen nekom nevidljivom rukom, naglo ustajem i vadim iz ormara oveću kartonsku kutiju. U njoj su uredno poslagani moji objavljeni novinski tekstovi, kratke priče, prozne minijature, dnevničke bilješke, eseji, poetski pokušaji…

Nasumice izvlačim malu, plavu svesku, listam, preskačem gomilu loše lirike kojoj i jeste mjesto u kutiji i, sasvim neočekivano, nailazim na ovaj u zaborav odavno potisnuti prozni, pa, hm, i putopisni zapis:

“Treći je dan našeg boravka u Jelsi. Mira i Bakir otišli su na plažu, a ja sam pod izlikom ‘eto me odmah’ krenuo prema brdima iznad mjesta. Nakon polusatnog uspinjanja glavnom i jedinom cestom, ugledao sam na maloj zaravni ruinirano, napušteno selo. Osmjelim se i uskom, zapuštenom stazom krenem ka selu. Naokolo, gledam, desetak jednostavnih, prizemnih kamenih kuća, očito odavno napuštenih i zgodnih za legla zmija, škorpiona i ko zna kakvih drugih akrepa. Uplaših se. Ipak, idem dalje. Ispred jedne od kuća, u koju nisam ni pomišljao ući, ugledao sam mali glineni ćup. Oprezno sam ga podigao i očistio od prašine. Premali za kuhanje hrane, vjerovatno je služio za spremanje čaja, ili kao vaza za cvijeće. Pažljivo sam razgledao ćup tražeći na njemu oznaku, ukras, floralni motiv, bilo šta. Ništa.

Bacih pogled povrh sela i, na stijeni koja se stepenasto obrušavala ka moru, ugledao sam nekog čovjeka. Sjedio je i pušio, leđima okrenut meni. Vjerovatno me nije vidio ili možda jeste, ali nisam ga zanimao. Mogao sam mirno otići, ali, premda mi takvo šta nije svojstveno, snažno sam viknuo: ‘Hej, gospodine!’ Okrenuo se i pažljivo me posmatrao. Pozdravio sam ga uzdignutom rukom i, svjestan pogrešnog istupa, neodlučno krenuo ka stijeni, ka njemu. Priđoh mu i pozdravio ga. On jedva čujno otpozdravi. Mogao je imati četrdesetak godina. Prosijed, mršav, duguljastog i vidno izmučenog lica, odbijao je dimove i gledao u mene mirno i nezainteresirano.

– Oprostite – rekoh – možda Vas uznemiravam, ali zavirivao sam malo po ovim napuštenim kućama, pa kad sam Vas vidio, pomislih…

– Sve je u redu.

– Neće Vam smetati ako sjednem malo?!

– Ne, naprotiv.

– Ovdje ste na odmoru?

– Da.

– S porodicom?

– Ne, sam sam.

– Sarajlija, po naglasku, čini mi se?!

– Da.

– Oprostite, ja zapitkujem, a nismo se ni upoznali – i pružih mu ruku.

Reče da se zove Edin, zapali novu cigaretu i okrenu glavu. Zašutjeli smo. On je palio cigaretu za cigaretom, a ja sam, unezgođen i kajući se što sam mu prišao, iščekivao kakav-takav nastavak šturog, usiljenog razgovora, ili, barem, pogodan trenutak da se dignem i odem.

– Mlad si! Nisi oženjen?! – reče iznenada.

– Nisam.

– Neka, ima vremena.

– A Vi, oženjeni ste?

– Bio sam. Žena mi je nedavno umrla.

– Žao mi je.

– Svi smo Božiji i svi ćemo se Bogu vratiti.

– Da, razumijem.

– Ne, ne razumiješ! I ja sam mislio da razumijem! To niko ne shvata dok ne izgubi ono što neizmjerno voli! Niko, niko to ne shvata! Tada osjećaš samo bol, ništa drugo! Oko tebe je sve isto, a u tebi sve ispreturano! Noć je košmar, jutro novi početak ka ničemu! Gledaš ljude kako se smiju, pjevaju, piju i nije ti jasno čemu tolika radost! Jer, koliko sutra, i oni će bolno razumjeti ono što, navodno, razumiju danas! Baš kao i ti!

– Ali – usprotivih se – nećemo, valjda, unaprijed plakati i tugovati?! Konačno, takav je život!

– Naravno da ne! Ali svako prije ili poslije zakorači u taj drugi, paralelni svijet! Svijet unutar svijeta. Niko ti tada nije potreban. Niko!

Ovaj je lud i spreman na sve – pomislih osupnut i već pomalo zazirući od njega, pa se pridigoh i rekoh da bih trebao poći. Pozdravili smo se šutke, bez osmijeha. Onako kako se pozdravljaju oni koje ništa ne veže, oni koji su se sreli kako su se sreli, oni koji se nikad više neće vidjeti.

Bilo je podne, Sunce na sredini neba. Spuštam se cestom ka Jelsi, u ruci mi mali glineni ćup, a u glavi bezbroj neodgonetnutih, tegobnih pitanja. I, prije negoli su Mira i Bakir ispraznili nekoliko šaržera ljutnje i zabrinutosti zbog mog iznenadnog nestanka, pomislio sam: ‘Bože, koliko nesreće u samo jednom čovjeku.’”

Eto na šta sam, iz dokolice ili vođen nekom nevidljivom rukom, naletio te tople oktobarske noći. A bolje da nisam. Mirna i tiha noć umah to više nije bila.

PROČITAJTE I...

Žena je s djecom otišla kod američkih prijatelja koji su nas još prije tri sedmice pozvali na Halloween. “Morate ovo vidjeti”, insistirali su. Nismo ih mogli odbiti. Osim toga, i zašto bismo? Mnogi muslimani inače misle da svi trebaju da oduševljeno upoznaju njihovu tradiciju, a da oni nisi obavezni znati išta o drugima, pošto će ti drugi ionako u Džehennem

Sudeći prema godinama i decenijama koje su uslijedile, može se zaključiti da promišljanja, savjeti i preporuke našeg Muhameda Skeje Prozorca (koji se često potpisivao i s dodatkom “El Bosnevi”), kao ni promišljanja mnogih drugih u to vrijeme učenih i pravde željnih ljudi, nisu urodila plodom. To, svakako, nije razlog da se ovom velikanu islamske i državničke misli danas ne posveti znatnija pažnja

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!