Ratni zločinac, potrošeni političar, depresivni starac

Ekonomist, osuđenik za privredni kriminal, član Predsjedništva BiH, izdajnik, autonomaš, ratni zločinac. Sada i načelnik Općine. Sve je to Fikret Abdić, koji će, 21 godinu nakon što je morao bježati iz tog grada pred snagama 5. korpusa Armije BiH poslije sloma autonomije, sada biti načelnik Velike Kladuše

Ratni zločinac Fikret Abdić, kandidat Laburističke stranke BiH, pobijedio je u izbornoj utrci za načelnika Općine Velika Kladuša. Sa 77 godina na plećima bit će najstariji načelnik u zemlji. Njegova kćerka Elvira Abdić-Jelenović bila je nositeljica liste ove stranke za Općinsko vijeće. Abdićeva pobjeda neugodno je iznenađenje, a izbor građana Velike Kladuše komentirao je predsjedavajući Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović, koji je kazao kako je to “loša i depresivna vijest”.

Tajkun prije tajkuna

Fikret Abdić rođen je 1939. godine u porodici Hašima i Zlate, koja je brojala čak trinaestero djece. Otac mu je bio vojnik Huske Miljkovića. “Agrokomerc”, minijaturnu farmu u prometno i ekonomski izoliranom kutku BiH, Abdić je nakon preuzimanja direktorske funkcije sedamdesetih godina prošlog stoljeća za svega desetak godina doveo do poljoprivredno-prerađivačkog giganta s 13 hiljada zaposlenih. Bazno orijentiran na proizvodnju pilećeg, purećeg i mesa kunića, najprije je zadovoljavao lokalne i regionalne potrebe, no ubrzo se prometnuo u sasvim respektabilnog izvoznika. Italijani su, primjerice, gutali sve količine kunića, mesa bez masnoće s obiljem proteina, koje je Abdićev “Agrokomerc” uspijevao proizvesti. I ma kako ko tretirao aferu “Agrokomerc”, koja je 1987. godine pomela pozamašni broj političara, uz čuvenog Hamdiju Pozderca netom prije no što je trebao postati predsjednikom Jugoslavije, teško se oteti utisku da je uz pravni ili kriminalni element uveliko bila riječ o ideološki, pa i nacionalno montiranom procesu. Koji je k tome, u desetljeću dok je vladala jedna od najvećih gospodarskih depresija na jugoslavenskim prostorima, pokazivao da se čak i u najnerazvijenijim područjima može stvoriti privredni gigant. Pokazati da se može u trenucima kada političkim oligarhijama itekako odgovara da se ne može. Mjenice i nisu imale pokriće, no to u svakom slučaju nije bio specijalitet Fikreta Abdića već poprilično uvriježena praksa “kreditiranja” tog vremena.

Kad su 9. septembra 1987. godine iz Voloskog golf bihaćkih registracijskih tablica i mercedes sarajevskih tablica, u kojem su bili agenti Službe državne bezbednosti, odveli Fikreta Abdića u pritvor u BiH, pukla je najveća privredna afera bivše Jugoslavije. Abdićev “Agrokomerc” bio je neraskidivo vezan uz Rijeku, banke na tom području i najveće firme koje su, nakon što se saznalo da je Babo masovno izdavao mjenice bez pokrića u visini devet tisuća milijardi starih dinara, redom gotovo propale zbog tog bezvrijednog novca te na kraju preživjele samo zbog intervencije Narodne banke, koja je, doduše, tada štancala milijarde i inače, bez suvišnih zašto. Abdić je, iako je carstvo izgradio u svojoj Velikoj Kladuši, živio u vili u Voloskom koju mu je kupila firma, a u koju se odselio, kako se tvrdilo, jer je bio alergičan na cvjetnu pelud u rodnoj Bosni pa mu je godio mediteranski zrak u Voloskom, uz najveću luku Rijeku iz koje je masovno izvozio proizvode “Agrokomerca”. Tadašnja Partija ocijenila je da je Abdić, osim što je izdavao nevrijedne papire, oko sebe “okupio elitnu jezgru od naroda otuđene ekonomske i političke moći”, da je bankare, suce i odvjetništvo podmićivao vikendicama i kućama na najelitnijim lokacijama. Partija je ocijenila i da je Abdić bio “zadojen idejom velikog gazde” te “megalomanskim planovima i bolesnim ambicijama”. Abdićev pad svrgnuo je posljedično i njegove političke mentore, Hamdiju i Hakiju Pozderca, ali i vrh riječke Partije. Fikret Abdić bio je uhićen i optužen za djelo kontrarevolucionarnog ugrožavanja društvenog uređenja SFRJ po članku 114 Krivičnog zakona SFRJ. Glavna optužba bila je da je izdao mjenice bez finansijskog pokrića u vrijednosti od oko 400 miliona dolara. Javnost navikla da bez kritičke distance prihvaća takve procese spremno je nasjela na dobro vođenu medijsko‑političku kampanju koju su vodili beogradski mediji na čelu s listom Borba, čiji je novinar otkrio aferu.

U SEPTEMBRU JE KLJUČ

Septembar je, čini se, ključan mjesec u životu Fikreta Abdića. U Jugoslaviji je u zatvoru bio 26 mjeseci. Nakon izlaska iz zatvora, poslije presude za “Agrokomerc”, pregovara s Emirom Kusturicom o pristupanju Reformskoj partiji Ante Markovića. Ali 15. septembra 1990. godine organizira veliki skup u Velikoj Kladuši i obznanjuje pristupanje SDA. Tri godine kasnije, na svoj rođendan, 29. septembra 1993. godine, Abdić je proglasio Autonomnu pokrajinu Zapadna Bosna (AP ZB). Mjesec dana kasnije, 22. oktobra 1993. godine, Republika Srpska priznala je Autonomnu pokrajinu Zapadna Bosna i proglasila trajni mir. Uskoro je došlo i do sporazuma o trajnom miru i s Hrvatskom. Nakon proglašenja autonomije, Narodna odbrana Autonomna pokrajina Zapadna Bosna dolazi u otvoren sukob s Armijom BiH. Islamska zajednica BiH donosi fetvu o zabrani obavljanja dženaze osoba koje su se borile u Abdićevim jedinicama. Fetvu je donio bihaćki muftija Hasan Makić, koji je autonomaše proglasio otpadnicima od vjere, “sve za koje se zasigurno zna da su svjesno i dobrovoljno uzeli oružje i krenuli protiv islama i bošnjačkog naroda”. Fetva je ukinuta tek 2013. godine.

Paradržava kojoj je bio na čelu Fikret Abdić postojala je dvije godine, od septembra 1993. do augusta 1995. godine. Abdić nakon sloma autonomije bježi u Hrvatsku. Devet godina nakon bijega, na Županijskom sudu u Karlovcu osuđen je zbog ratnog zločina, prvo na maksimalnih 20, da bi Vrhovni sud kaznu poslije smanjio na 15 godina zatvora. Proglašen je krivim jer je protivno Ustavu BiH proglasio tzv. Autonomnu pokrajinu Zapadnu Bosnu i kao vrhovni zapovjednik tzv. narodne odbrane organizirao otvaranje logora i privatnih centara u koje su zatvarani protivnici uspostave te pokrajine. Najmanje troje ljudi umrlo je zbog zlostavljanja u logorima kroz koje je prošlo oko pet hiljada ljudi. Abdićevo puštanje na uvjetni otpust, nakon izdržavanja dvije trećine kazne, odobrilo je Povjerenstvo za uvjetni otpust, koje su činili dva člana Vrhovnog suda te po jedan član Državnog odvjetništva, Središnjeg ureda za zatvorski sustav i predsjednik suda u Puli. Iz zatvora je izašao 9. marta 2012. godine. Deset godina iz protesta nije tražio smanjenje kazne, čak ni slobodne vikende i druge povlastice na koje imaju pravo osuđenici s dužim kaznama. Na koncu je u ime porodice prijevremeni otpust zatražila njegova kći Elvira. Poručio je po izlasku iz zatvora svojim pristašama da će se boriti da oživi “Agrokomerc” i da ga “iz pepela postavi na zdrave temelje”.

U međuvremenu je prošao kroz nekoliko sudskih procesa u kojima je bio optužen za kriminal u firmama “Agrokomerc” i “Finab”. Dvanaestog septembra 2012. godine prvi je put nakon sloma autonomije stigao u Veliku Kladušu. “Ne smijete više gladovati. Nema nikakvog razloga za to. Ja i moj tim imamo još dovoljno snage i pameti da obnovimo ovo naše ekonomsko čudo”, poručio je svojim pristašama, prvi se put vrativši u grad nakon tačno 17 godina i 34 dana. Četiri godine kasnije, u 77. godini života, postao je načelnik te općine.

Babo u Mladićevim dnevnicima

Ratni dnevnici, audiozapisi i drugi dokazi pronađeni u februaru 2010. godine u kući Ratka Mladića u Beogradu postali su dokazi u Tribunalu u Hagu. U jednom od dnevnika i detalji su saradnje Fikreta Abdića s ratnim vlastima Srbije i Republike Srpske. U novembru 2010. godine objavio ih je u nekoliko nastavaka beogradski nedjeljnik Vreme. U njima, između ostalog, stoji sljedeće: U jesen 1993. godine član Predsjedništva BiH Fikret Abdić proglasio je u Cazinskoj krajini Autonomnu pokrajinu Zapadna Bosna s centrom u Velikoj Kladuši. Odmetnuvši se na taj način od vlasti u Sarajevu, Abdić je postao srpski saveznik. Odmah su izbile borbe između njegovih pristalica organiziranih u Teritorijalnu obranu Autonomna pokrajina Zapadna Bosna i Petog korpusa Armije BiH. Ove borbe između bošnjačkog stanovništva okončane su privremeno u ljeto 1994. godine, kada je Peti korpus pod komandom generala Atifa Dudakovića zauzeo Veliku Kladušu. Abdić je s više desetina hiljada izbjeglica prešao u Krajinu. Međutim, Milošević je dalje računao na usluge Abdića u dekompoziciji BiH.

Na sastanku održanom 7. oktobra 1994. godine u Dobanovcima, pored Ratka Mladića, Slobodana Miloševića i generala Momčila Perišića, prisutni su bili general Milan Čeleketić, načelnik Štaba Srpske vojske Krajine, i načelnik Resora Državne bezbednosti MUP-a Srbije Jovica Stanišić. Dogovarali su se kako da Fikreta Abdića ponovo vrate na vlast u Velikoj Kladuši. Riječ je bila o združenoj operaciji Srbije, Republike Srpske i Republike Srpske Krajine pod vodstvom Državne bezbednosti koja će uskoro dobiti naziv – Operacija “Pauk”. U novembru 1994. godine, pored vojnika iz RS i Krajine, Državna bezbednost angažirat će u Cazinskoj krajini svoje paravojne formacije – Srpsku dobrovoljačku gardu Željka Ražnatovića Arkana, Crvene beretke, Škorpione i druge. Na čelu su im bili Milorad Ulemek Legija i Radojica Božović Kobac. Slijedio dio razgovora sa sastanka u Dobanovcima.

Milošević: Oko odnosa prema Abdiću smo se dogovorili. Martić mi je rekao da se dogovorio s Karadžićem oko toga. Trebamo rešiti pitanje Zapadne Bosne na bolji način. Sabotirano je to rešenje, zna se ko je to sabotirao. Umesto civilizovanog i evropski orentisanog Muslimana Abdića, mi imamo Dudakovića. Treba da procenimo situaciju i da rešimo ovaj problem. Abdić ima 4.000 ljudi. Jovica bi angažovao svojih 300-400 ljudi koji bi pomogli da Fikret zauzme Kladušu. Treba postaviti taktički cilj, možda nije moguće rešiti ceo “Bihaćki džep”, ali taj severni deo je moguće rešiti.

Stanišić: Mi imamo ideju da, ako ste saglasni, konsolidujemo Fikreta Abdića i njegovu vojsku. Mi to ne možemo bez pomoći vojske Jugoslavije. Naša je prednost što bi mogli oformiti ubitačan bataljon od 700-800 ljudi, mogli bi da uvojničimo Fikretovu vojsku, mogli bi to uraditi uz pomoć vojske Jugoslavije. Nama trebaju šatori, nafta, hrana, a vojska Jugoslavije da nas pomogne u ljudstvu, municiji, neko oklopno vozilo, prešli bi odavde sa ljudstvom, formirali bi komandu, ušli bi s našim konvojima i tada bi mogli na licu mesta proceniti šta da uradimo. Porastao bi moral. Moramo raditi zajedno bez ikakve surevnjivosti. Naš cilj je da uđemo u Kladušu, da uspostavimo Fikreta i izađemo na pozicije s kojih bi se on branio, ukopao i slično.

Čeleketić: Nama je u interesu da se Fikret Abdić vrati. Da se vrati Velkaton.

Mladić: Objasnio sam da nam je osnovni cilj razbiti 5. korpus i izbaciti ga iz daljeg toka rata.

Tajna operacija Službe državne bezbednosti Srbije

Tokom suđenja Slobodanu Miloševiću u Hagu dao je iskaz i zaštićeni svjedok C-020, pripadnik paravojne jedinice Crvene beretke. C-020 svjedočio je o tome kako su “Tigrovi” i druge paravojne grupe iz Srbije koje su krajem ljeta i u ranu jesen 1994. godine, u sastavu specijalne jedinice MUP‑a Srbije, pod komandom Frenkija Simatovića, tajno ratovale u Zapadnoj Bosni na strani Fikreta Abdića, a protiv 5. korpusa Armije BiH. Tužiteljstvo u Hagu njegovim je svjedočenjem dokazivalo ne samo da su paravojne formacije i specijalna policija iz Srbije učestvovali u ratu u BiH već i da su tzv. dobrovoljci bili pod komandom i kontrolom Službe državne bezbednosti, odnosno Frenkija Simatovića kao jednog od Miloševićevih “ljudi od poverenja”. Svjedok je ispričao kako su se odazvali pozivu za “bratsku pomoć” Fikretu Abdiću, kako su se okupili u kasarni specijalne policije u Lipovačkoj šumi kraj Beograda, gdje su dobili oružje i crvene beretke, a zatim policijskim autobusima i šleperima prešli u BiH i koridorom stigli do štaba i do logističke baze na Petrovoj gori.

Pošto je u to vrijeme granica na Drini bila pod kontrolom međunarodnih posmatrača, konvoj je sačekao da na dužnost stupi “ruska smjena”. U prvim su borbama u regiji Velike Kladuše Crvene beretke pretrpjele teške gubitke i ostale bez nekoliko visokih oficira Tigrova i srpskog MUP-a, čiju je smrt, kako je rekao svjedok, “kod kuće bilo teško opravdati” pošto se u to vrijeme tvrdilo da Srbija nije u ratu i da u Bosni nema ni dobrovoljaca ni policajaca iz Srbije. Nakon toga im je Frenki Simatović naredio da više ne učestvuju u borbama, već da Abdićevim snagama pomažu u obuci, osmatranju i koordinaciji vojnih aktivnosti. Dio plate za učešće u ovoj tajnoj operaciji MUP-a Srbije svjedok C-020 dobijao je, kako je rekao, u Kladuši, a ostatak u glavnom štabu Tigrova u Beogradu. Na pitanje tužitelja odakle su dolazile te pare, C‑020 je odgovorio da je, koliko on zna, “deo dolazio od MUP-a Srbije, a deo od Arkana lično”.

 

Sljedeći članak

SDP pao k'o balkon

PROČITAJTE I...

Kako politika može biti međunarodno vjerodostojna ako najavljen prioritet nije u stanju poštivati i ako su u fokusu pripadnici samo jednog naroda u BiH? Na fonu tako sukreirane vanjske politike, za potrebe dijela domaće javnosti, Grabar Kitarović progovara Amerikancima dragim jezikom sigurnosnih prijetnji, iznoseći dvije opasne tvrdnje

“Ne želimo otvarati priče o ustavnim reformama, rekonstrukcijama vlada, ukidanju ministarstava, podjelama ministarstava, podjelama RTV servisa i slično. HDZ želi upravo ove teme staviti u prvi plan, do kraja mandata postići dio ciljeva koje obećava već deceniju svojim biračima. Dakle, između SDA i HDZ, a time i između Čovića i mene, predstoji saradnja, ali i borba za redoslijed prioriteta”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!