Ratni putopisi (26): LJILJANI NA PRAVOSLAVNOJ CRKVI

Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim rađanje jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika, s obostranom nadom da će možda od tog susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko Igmana “putovali” punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije

Sačuvaj me, Bože, prebrzoga zaključivanja! – ali jedna se stvar može odmah kazati: svi izvan Sarajeva ljuti su na Sarajevo jer ga “previše ima” u vijestima RTVBiH, kao da su tuđi, tj. njihovi jadi manji, ili čak i ne postoje. Desetinu je puta Mirza Huskić natenane kazivao, braneći svoju firmu i profesiju, kako je znao, na samom početku rata, pješice nositi videokasete do Bjelašnice, kako su desetine pošiljki izvještača s terena ostajale u četničkim rukama, kako su idejni tvorci i operacionalizatori projekta velike Srbije, uz ubijanje bošnjačkog naroda, primarnu važnost dali upravo totalnoj informativnoj blokadi… i kako je, u svemu tome, ipak i najmanje krivice do Sarajeva i RTVBiH. Pa zar agresija nije i počela okupacijom 16 tv-repetitora, a tek potom apsolutnom saobraćajnom blokadom na svim, unutardržavnim relacijama? Za prljave poslove genocida svakako da je potreban apsolutni mrak.

Ova “globalna” krivnja periferije prema centru, u pravilu, ima svoje mikrovarijacije. Ako vam, u neka doba, dodije razgovor o lokalnom premjeravanju “zasluga” i “krivica”, jedini je način da ga prekinete šalom: “Blago vama pa vas nema u novinama!”

Iz Zenice napravismo dvodnevni izlet u Travnik, iz Travnika odosmo, naobdan, u Turbe. Tu, u Turbetu, golim okom vidimo razloge i zalog “periferijske” kivnje prema “centru”: sprženo, sagorjelo, ispogađano, po stotinu puta. Nema kuće u koju nije pet-šest puta direktno pogađalo. (Naravno, nije “ono” pogađalo, nego četnici, sa sjevernih, južnih i zapadnih brda.) Gradom se hoda tranšejama i rovovima iskopanim između kuća, kroz avlije, podrume, bašče i voćnjake. Vode nas do posljednje isturene tačke, prema zapadu – i sve se vrijeme pazimo da nas ne upuca šta sa sjevera ili juga. Kao klin u cjepanicu, tako je Turbe uklinjeno u prostor koji drže krvavi graditelji “velike Srbije”. Krećemo se prema vrhu tog “klina”, nikada ravno i pravo, nego cik‑cak, kroz podrume, ispod razvaljenih krovova, kroz poplavljene školske učionice. Prođosmo i kroz veliku halu nesuđenog Sportskog centra. “Mislili smo ga otvoriti, u maju ‘92, al eto…”

Moram zastati u prostoriji koja je nekad bila – školska biblioteka. Molim pratioce neka idu dalje, ja ću ih stići, neka jedan ostane sa mnom. Moram pregledati knjige. Vidim, uglavnom, lektira, osnovnoškolski uzrast, nešto klasike, svjetske književnosti. Ali, mili Bože, zar baš nijednu knjigu, nijednoga bosanskoga pisca ne mogu naći? Jok. Ima stotinu Mira Alečković, stotinu Grigora Viteza i Zvonimira Baloga – ali niti jednog jedinog – ni živog ni mrtvog – bosanskog pisca nema. Kazujem domaćinu što ostade uza me kako sam za Mula Mustafu Bašeskiju čuo tek na drugoj godini studija, i to u hodniku, jok na času, jok iz programa studija, nego od nekog, na stepenicama. A Bašeskijin Ljetopis (18. stoljeće, nešto devetnaestog) još je najbolja i najvažnija knjiga na bosanskom jeziku. – Domaćin kazuje svoje, sasvim ispravno, iskustvo: po cijeloj Bosni i Hercegovini školstvo su držali Crnogorci i Srbi. Gdje god makneš, grad il’ vukojebina, direktor škole – Crnogorac. Na sajmu knjiga u Beogradu, svake godine, knjige kupovali kako su htjeli, a evo vidimo kako su htjeli.

Pokazuje mi, potom, nekoliko stotina metara od nas, južno, na “ničijoj zemlji” – zdrava i cijela pravoslavna crkva. Na kupoli, pokraj krsta – vihori se bijela zastava s ljiljanima. Poslali naši ljudi, zadjenuli “ljiljana”, pa ako četnicima smeta, neka ga gađaju topovima. “Nešto mi se ogarila, turit ćemo noćas čistu, ispeglanu.” Ne može kamera, u sumaglici i daljini, uhvatiti bosansku zastavu pored pravoslavnog krsta.

Na stražarskom mjestu, na vrhu “klina”, bunker, dvojica mladića, dvije puškarnice. Iza leđa, visoko u stropu, krater od granate. Govori jedan, Bošnjak. “Ja, evo, ovdje sjedio, sve oko mene ispogađalo, meni ništa.” Drugi mladić, bosanski pravoslavac, Srbin iz Sarajeva, neće da se “slika”, neće da priča. Njegovi su na Grbavici. “Je l’ ima Grbavice?” Kažem da je ima, ali kakvo je raspoloženje Sarajlija – rado bi je sravnili.

Pokupim, u povratku, s neke gomile svega i svačega, knjižicu, u dlan stane: MOLITVENIK fra Anđela Nuića. Domaćini nas odvode u krčmu. Harmonika. Bosanski borci pjevaju o svojim drugarima, šehidima, o Enesu Deliću i sinu mu Alenu. Prija turbetska rakija. Eh, kako bih rado ostao “do fajronta”! Baš ovdje, u krčmi, s harmonikom, i vojnikom koji u nju svira, ošišan “šareno”, kao da je preležao tifus… U srce me dira, sav se raspadam kad čujem “Pronijela Mejru na tabutu”… Bolja bosanska borbena pjesma meni ne treba.

“Hajde, Mejro, s nama večerati.”

“Večerajte, mene ne čekajte.”

PROČITAJTE I...

Meho Hasanović rodio se u selu Šetić, iz kojeg je pobjegao dan prije masakra 760 bošnjačkih civila u Bijelom Potoku. Tada je ubijeno 48 ljudi iz njegovog sela, među kojima i Mehin otac, amidža, amidžići... Tada je imao petnaest godina. U Goduš je došao u septembru 1992. godine. Čim je došao na slobodnu teritoriju, kao petnaestogodišnjak, uzeo je pušku u ruke. Istina, bio je raspoređen u kuhinju

Od tzv. Prvog srpskog ustanka, pa sve do kraja agresije na Bosnu i Hercegovinu 1995. godine, Srbi počinioci najtežih zločina nad drugim narodima nisu kažnjavani. Dvije stotine godina nekažnjenih zločina počinjenih u ime srpstva zbog osvete za nepostojeće davnašnje zločine nad njima i radi prevencije budućih koje niko i ne planira nisu niti mogle proizvesti drukčiju svijest od one o kontinuitetu srpskog herojstva, a ne o konstanti srpskog zločina

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!