Ratni putopisi (16): SMRT FAŠIZMU – ALEJKUMU SELAM

Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim rađanje jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika, s obostranom nadom da će možda od tog susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko Igmana “putovali” punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije

Slušam, u državnoj ustanovi gdje ovo pišem (u kući bih mogao pod svijećom pisati rukom, ali kucati u mašinu, prstima gađati slova – teško), zvoni telefon, otamo “selam”, odavde “alejkumu selam”. Nešto poslovnih rečenica, malo priče, pa “alahimanet”, s obje strane. Fino. Razmišljam potom – sve odgađajući početak ovog teksta – kako u tome ima nečega sasvim prirodnog. Prostim se okom vidi – a samo još NAŠI neće to da priznaju (o razlozima drugom prilikom) – da se u našim prostorima u cijelosti obnovila shema iz perioda od 1941. do 1945.

Fašistički saveznici (s Hitlerom i bez Hitlera, upućeni jedan na drugoga), domaći izdajnici, fašističke sluge – i bosanski patrioti, branitelji domovine. Kako su oni, u ovom stravičnom “nastavku Drugog svjetskog rata”, prvenstveno, i procentualno najvišim dijelom Bošnjaci (muslimani) – povratak karakterističnim tradicionalnim pozdravima i oslovljavanjima dali ne vjerski, nego identifikacijski karakter. Bit će još takvih potreba za povratkom na partizanske modele i iskustva – što ih prije doživimo, tim bolje za svakoga. Meni lično (vidi se da pišem u kancelariji, kao da može “meni bezlično”, čim je “meni”, odmah je i “lično”), sasvim bi se dopala i ovakva varijacija pozdravljanja: “SMRT FAŠIZMU – ALEJKUMU SELAM!”

Helem, gdje smo ono bili stali? Na Pogorjelici, u planinarskom domu. Stali, odmorili tijelo i dušu, pa produžili za Visoko. (Ne vidjeh to, a bila došla neka jaka mašina iz Fojnice, izvukla onog Višegrađanina što mu je prikolica dvaput duža od kamiona) – E, baš smo se napsovali rodbine mu i prikolice! U krčmi jednoj , u Moštrama, shvatismo da Trgovac neće dalje. Nešta mu nagodno ispalo da ostane u Moštrama. Da nije kakva cura naletjela, nalet ga ne bilo?! Šta je da je, sjedi on uz nas, dok ne riješimo “tu stvar”, tih šest preostalih kilometara. Neće para, nego nas još počasti. Šta god smo popili, on plati. Hvala mu, i ovim putem.

Ostajemo i mi u Moštrama. Jest da je mrak i da ih ne vidimo, ali Kadaif sve zna. “Ima preko puta prenoćište, to za svaki slučaj. Ali mi ćemo kod Vladimira – Brace Tomića, doći će po nas za sat vremena.” Zgledaju se članovi ekipe, niko ništa ne kazuje, ali gdje si vidio da neko nešta vjeruje – televizijskom snimatelju? Slušaj ovo: “Bio sam ja ovdje, skoro, s ekipom Vrhovnog štaba, bio Divjak, spavali svi kod Brace, deset-petnaest ljudi.” Sad pogotovo. “Jedider, Hozo, tu janjetinu i – odmori malo.” “Ispratio na Braco, rek’o: ‘Kad god naiđete, kod mene svratite!’ Vidjet ćete, i čovjeka.” “Ako te i ispratio, nije ispratio tebe, nego Divjaka. Ako je i pozv’o, pozv’o je Divjaka, a jok Behudina Hozu zvanog Kadaif. Jedi to, života ti.” “Đe je to prenoćište?”

E, sad! Kako opisati dvojako osjećanje, kad se u Tomićeva kola ukrcavamo sretni i presretni što ćemo se dočepati civilizacije, a potuljeni i k’o posrani što ne povjerovasmo Kadaifu. Ulazimo u Tomićevu kuću (kakva kuća – dvorac!), sve krijući lica od Kadaifa, koji nam trijumfalnom gestom toči prvoklasni konjak. Na spratu dva ogromna kupatila, šamponi, neotvoreni kaladonti, neraspakovane četkice za zube, spavaće sobe, pa posteljina, čisti peškiri… Tr-če-ćim ko-ra-kom! Jagma, bezbeli ko će prije u bazen od kade! Poslije, skupljamo se dolje, u ogromnom prostoru – kakav Klub književnika?! – pokraj kamina, ispravljamo grešku brzopletog upoznavanja, pričamo i slušamo jedni druge.

Ko je Vladimir Braco Tomić? Bosanac. Vlasnik automehaničarske radnje. Katolik. Servisira, od početka agresije na Bosnu, besplatno vozila Armije RBiH. U razgovoru podastire znanja i podatke koji daleko nadmašuju obrazovni stepen “običnog majstora”. Kontinuitet katoličke politike prema Bosni. Razlika između petrovaca i franjevaca. Datumi, povijesne analogije. Zabrinut, kao i svi. Nešta mu se krupno nije svidjelo na Bošnjačkome saboru. Šta je bošnjaštvo, i ko je Bošnjak? Zašto ne Bosanac? Je li bošnjaštvo jednoreligijska ili višereligijska nacionalna kategorija? Ostavljamo odgovore za pametnija vremena. Vrata bošnjaštva nisu zaklopljena, ali se nikoga ne smije ni ugoniti. Neka vrijeme kaže. Sad nam je svima osnovni dušman onaj krvnik s Dedinja, od njega se možemo odbraniti i, ako Bog da, pobijediti ga, ako mu maknemo ortaka iz Zagreba… I tako dalje, dugo u noć.

Ujutro obilazimo Tomićevu kuću – dvorac. Njemačka kuhinja, u zidovima, gotovo neprimjetne mikrovalne pećnice, mašine za pranje, frižideri. “Ovo je naša zajednička, porodična kuća. Kad hoćemo da budemo zajedno. A svaki od braće ima svoju posebnu kuću…” Jedemo ajvar, med, kajmak… Taremo tanjire, neće ih niko morati prati, a Vladimirov brat prinosi još, još, još…

Na stanici čekamo naredni voz, koji odavde, iz Moštri, ide do Zenice skroz. Može i vlak, do Zenice časak. Izdvojim se, s Vladimirom, ostalo je mnogo toga nedorečenog.

Okolo, pribrao se, i još pristiže, naš narod.

Svako uprtio svoju “logistiku”, vreće kupusa, krompira, luka… Zdravo, narode! Zdravo, pisac!

Naiđe Majda. Vidjela sestru, svunoć pričale i plakale. Nije oka sklopila, ali se sjetila da piscu donese – fišek košpica. (Pisac joj, u hotelu “Karoserija”, dao lijepu mrkvu, ona šutjela, a upamtila.) Hvala, Majdo, i sretno. Da ti ustaše puste oca. Izdrži, Majdin babo!

Smrt fašizmu!

Alejkumu selam!

PROČITAJTE I...

Bošnjaci moraju konačno shvatiti ono što drugi već odavno znaju: u današnjem svijetu kultura je sjećanja vrijednost, čak neka vrsta društvenog kapitala koji se mora pomno čuvati jer će ga, ukoliko ga se poput zlatnog dukata nemarno ostavi na putu, neko drugi uzeti i zloupotrijebiti u vlastite svrhe.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!