Rat s tolikim bošnjačkim žrtvama jednostavno mora imati jasno ime

Prvi svjetski rat prvo se zvao Svjetski rat ili Veliki rat (termin se i sada koristi ponegdje), i tako je bilo sve do početka Drugog svjetskog rata. S druge strane, prošlo je dovoljno vremena i 23 godine su dovoljne da posljednji rat dobije svoje stalno ime – i u našoj svijesti i u historijskoj literaturi. Dok je rat u toku, pa i njegove posljedice, niko previše ne brine oko njegovog naziva. Zašto je ovo pitanje važno

Piše: Hišam HAFIZOVIĆ

Svi mi rođeni osamdesetih ili nešto ranije dobro znamo šta znače skraćenice NOR i NOB. Još bolje znamo koliko su te skraćenice i njihove pune verzije bile prisutne u udžbenicima, medijima onog sistema i koliko su puta nam kao školarcima, studentima ili već formiranim ljudima odzvanjale u ušima. Za one mlađe, da ponovimo: NOR je skraćenica koja znači “narodno-oslobodilački rat” i predstavljala je oznaku za ono što se sada označava kao Drugi svjetski rat u Jugoslaviji, a NOB je skraćenica za “narodno-oslobodilačku borbu”. Zašto su ovo dva odvojena termina, nije bilo jasno ni nama koji smo te termine upamtili. To je vjerovatno jasno nekom od preostalih teoretičara prethodnog sistema.

Ove dvije skraćenice bile su značajan, možda i krucijalan dio narativa prethodnog sistema. I, između ostalog, bile su snažan zamajac njegove propagande. Jugoslavija je time davala do znanja da zna ko se borio i za šta se borio. Za razliku od prijašnjih vremena, rat koji se zbio u Bosni i Hercegovini tokom raspada Jugoslavije zovemo na sve moguće načine, a ni za jedan naziv ne možemo reći da je zvaničan.

S jedne strane, to što naziv još nije preciziran nije nešto neobično jer je poznato da su ratovi prolazili od faze imenovanja rat, ovaj rat ili prošli rat do imena koje se koristi u historijskoj literaturi. Npr. Prvi svjetski rat prvo se zvao Svjetski rat ili Veliki rat (termin se i sada koristi ponegdje), i tako je bilo sve do početka Drugog svjetskog rata. S druge strane, prošlo je dovoljno vremena i 23 godine su dovoljne da posljednji rat dobije svoje stalno ime – i u našoj svijesti i u historijskoj literaturi. Dok je rat u toku, pa i njegove posljedice, niko previše ne brine oko njegovog naziva. Zašto je ovo pitanje važno?

Svijest o sebi, svojoj državi i svom narodu ne možemo graditi bez jasnih odrednica o važnim događajima u svojoj povijesti. Nije ništa neobično da evropske države i narodi koji žive jedni pored drugih imaju različite narative o istim događajima, s tim da je u većini evropskih država zbog atmosfere opće sigurnosti to postala više-manje nebitna tema.

Preciziranje naziva rata iz devedesetih bitno je i radi usmjeravanja narativa preko kojeg ćemo podučavati mlađe generacije, ako ne mislimo da nam viđenje rata oblikuju ratni zločinci, kao što je to bio slučaj u emisiji Ćirlica. I istini treba podrška, a od koga drugog nego od čestitih ljudi?! Zar nije rečeno da je za pobjedu zla dovoljno da čestiti ne urade ništa. Ime je važno i iz razloga što bi ono odražavalo naše jasno viđenje karaktera rata. Važno je da se naziv nađe u udžbenicima, na obilježavanjima godišnjica i u medijima. Rat s tolikim bošnjačkim žrtvama, jednostavno, mora imati jasno ime. Međutim, za ovaj poduhvat potreban je širi konsenzus.

U tekstu How We Name Our Wars Matters (Bitno je kako dajemo imena našim ratovima), a čiji je autor penzionirani profesor historije i međunarodnih odnosa koji je predavao na Univerzitetu Boston Andrew J. Bacevich, stoji: “Imena dodjeljuju značenje. Kada je u pitanju rat, ime spojeno s datumom može da oblikuje naše razumijevanje zbog čega se sukob dogodio. Precizirati početak i kraj rata znači dati prednost određenim objašnjenjima njegove važnosti, a druge odbaciti.”

“Agresija na BiH”, “posljednji rat”, “rat 1992.-1995.”, “rat u Bosni i Hercegovini”, ili jednostavno “rat”, neki su od najčešćih naziva koje smo koristili ili koristimo. U većini tekstova riječ rat pisana je malim slovom, što samo upućuje da je naziv nezvaničan, pa time i nejasan. Jer, po svim pravopisima, i sadašnjim i prošlim, imena ratova pišu se velikim prvim slovom. I termin “agresija na BiH” najčešće se piše malim slovom. Znači, opet nezvaničan. Sintagma “agresija na Bosnu i Hercegovinu”, koju smo koristili tokom cijelog rata i nakon njega, oznaka je za rat koji je vođen protiv Bosne i Hercegovine. Ova sintagma izražavala je ono što smo i tokom rata i poslije njega smatrali: da nam je rat nametnut i uvezen, kao što i jeste. BiH i Bošnjaci taj su rat najmanje priželjkivali. Korištenje ovog imena moglo bi poslužiti i kao dobar kontranarativ svim onim zvaničnicima Srbije i Hrvatske koji negiraju haške presude. “Bosanski rat” ili “Rat u Bosni i Hercegovini” termin je najčešći u stranim izvorima. Pored toga što je neprecizan, jer je ratova u BiH bilo više, on je i ideološki potpuno neobojen tako da za naš narativ nije prikladan. Termin “rat 1992.-1995.” nezgrapan je i nije za široku upotrebu.

Federalno ministarstvo za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata ima jedan naziv u imenu, međutim, i taj naziv napisan je malim slovom, što znači da naziv nije zvaničan. Ako bismo se opredijelili da to bude zvanični naziv, potrebna je neka odluka ili bar širi konsenzus. Gotovo sa sigurnošću možemo reći da se ovakav naziv ne bi mogao održati u široj historijskoj nauci jer su svi ratovi za nekoga ili odbrambeni ili oslobodilački, a možda i oboje.

Uzmimo i da prihvatimo termin “građanski rat”, što je svima onima koji su se borili za BiH nezamislivo jer znaju kakve su se sve sile okomile na BiH izvana i koliko je bilo elemenata agresije koja u Hagu nije dokazana, morat ćemo postaviti pitanje: ko su učesnici građanskog rata? Odgovor bi bio: bosanske patriote organizirane u Armiji RBiH i pobunjenici koje je JNA naoružala i koji su na kraju dobili entitet. HVO, koji je dio rata bio lojalan BiH, a jedan dio bio pobunjenička vojska, naoružala je Hrvatska u cilju zajedničke borbe protiv srpske agresije, sve dok se karte na stolu nisu pomiješale i Tuđman odlučio da s Miloševićem podijeli BiH. Zašto ne spomenuti i jednu od glavnih floskula HVO-a u vezi hrvatsko-bošnjačkog rata?! Početak rata objašnjava se nekakvom “bošnjačkom agresijom” na Hrvate. Ko bi se iz pozicije kada ima kakvo-takvo zaleđe odlučio da sam skače u potpuno okruženje u kojem su se Bošnjaci tada našli? Do sada, za VRS, od početka do kraja rata, i HVO tokom 1993. i 1994., ove termine nismo koristili, a upravo bi to bila posljedica prihvatanja termina građanski rat. Jer, rat je počeo nakon što je proveden referendum i 63,5% građana reklo da BiH treba biti nezavisna.

Kada je u pitanju imenovanje ratova u našem okruženju, za rat u Sloveniji, koji je imao sveukupno 63 žrtve (od toga čak 5 bošnjačkih u redovima JNA), jedva bismo priznali da se može zvati ratom, ali on svejedno nosi naziv Desetodnevni rat, odnosno, Slovenci ga zovu Ratom za nezavisnost Slovenije. Hrvati agresiju na svoju zemlju nazivaju Domovinski rat.

Kosovari i mi nemamo neki poseban naziv za ratove devedesetih. Drugi dan referenduma, 1. mart, u Bosni i Hercegovini se obilježava kao Dan nezavisnosti. Taj je dan ustvari vezan za datum kada je BiH izglasala nezavisnost, a zatim i priznavanjem od država svijeta nezavisnost dobila de jure. Za nezavisnost de facto su se ipak izborili naši borci i šehidi, što znači da nazvati rat u Bosni i Hercegovini Ratom za nezavisnost i slično ne bi bilo nešto nelogično.

Kako god bilo, ovo pitanje bi se moralo otvoriti, a odgovor se mora tražiti kroz širi konsenzus i mjerodavne političke i društvene institucije. Ime rata jeste bitno, pogotovo u vremenima kada zločinci od njega nastoje napraviti neku amorfnu masu u kojoj se ne zna ni ko, ni za što se borio, pri tome nastojeći relativizirati ulogu zaraćenih strana i na koncu maksimalno diskreditirati suverenitet i teritorijalni integritet naše države negiranjem njenih granica i negiranjem temelja bošnjačkog identiteta poput bosanskog jezika.

PROČITAJTE I...

Ali kako da opišem hadždž kada sam ja gledao samo svoje Bošnjake, nagledati ih se nisam mogao. Ja jesam u svojim šakama, kao malo vode na dlanu, donio Kjabu kući, ali sva je moja duša izrešetana licima mojih Bošnjaka sa kojima sam išao na hadždž. Ja sam, zapravo, hodočastio u Bosnu! Pet stotina ljudi iz Bosne i Hercegovine i među njima ja – duhandžija! To je bogatstvo moga hadždža. Ja sam morao otići u Mekku da bih našao Bosnu u tim ljudinama!

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!