Rat, mir i nacionalni interes

Ratovi koje vidimo danas, od Ukrajine do Sirije, Libije i Jemena, u suštini se ni po čemu ne razlikuju. Njihova uloga u stvaranju održivog regionalnog poretka, ako je to zaista ono što glavni učesnici planiraju, bit će ograničena, odnosno predstavljat će potpuni neuspjeh i katastrofu

 

Koja pravila i principi određuju prirodu trenutnog međunarodnog poretka? Imajući u vidu turbulenciju i nesigurnost u svijetu, neko se može upitati postoje li uopće bilo kakvi principi koji su vodilja ponašanju država u njihovom vršenju vlasti. Ključni koncept i teorije i prakse međunarodnih odnosa jeste nacionalni interes. Nisu ni vrijednosti, ni vrline niti bratstvo, tvrde kritičari, ono što oblikuje odnose između država. Interesi grupa ljudi određuju prirodu odnosa između skupina ljudskih bića. Ova predodžba o nacionalnom interesu nije neutemeljena. Države se odista trude da osiguraju svoj interes u poslovanju s drugim državama. Ali ovaj koncept previše je jednostavan i donekle redukcionistički da bi objasnio veoma kompleksnu i međusobno povezanu prirodu svjetskog poretka. Ono što se smatra nacionalnim interesom ne može uvijek biti objašnjeno samo hladnokrvnom realpolitikom. Mnogi drugi faktori također oblikuju nacionalni interes.

Sigurnost je fenomen za primjer. Sve države žele sigurnost. To je instinkt, kako individua, tako i kolektiva. Da bi se održala sigurnost, države mogu ići u rat kada se osjete ugroženima od drugih. Mogu ubijati kada misle da je to jedini način da se eliminira neposredna opasnost. Od Peloponeških do dvaju svjetskih ratova u 20. stoljeću, mnogi su ratovi vođeni da bi se jednoj državi osigurali sigurnost i opstanak. Neki su ratovi, pak, vođeni protiv imperijalističkih sila koje su željele dominaciju nad drugima. Paradoksalno, imperijalističke sile uvijek su pokušavale opravdati svoj ekspanzionizam pitanjem sigurnosti i samoproklamiranog legitimiteta. Ali, sigurnost kroz rat uvijek je bila skupa, a ratovi su završavali podrivajući sigurnost tih država koje su trebali zaštititi. Dakle, rat ne može biti jedini način da se osigura nacionalna sigurnost. Nakon što su stotine brutalnih ratova nanijele najveće nesreće ljudskim bićima, mnogi su došli do zaključka da je mir također način da se osigura sigurnost, pa samim tim i nacionalni interes. Nacionalni interes podrazumijeva usađivanje mira i harmonije, uspostavljanje saveza sa slično mislećim državama, te stvaranje uvjeta koji sprječavaju da uopće dolazi do konflikata.

Ovdje vrijednosti i principi postaju ključna komponenta predstave o nacionalnoj sigurnosti. Moguće je održavati red u kojem uzdržavanje, legitimitet, pravda, sloboda i poštivanje drugih reguliraju odnose moći između i unutar država. Štićenje vlastitog nacionalnog interesa zahtijeva poštivanje drugih i otvorenost prema njima. Ako nam nesretna i krvava historija međunarodnih odnosa bilo šta kazuje, kazuje nam o trošku rata i blagodatima mira zasnovanog na pravdi, ravnoteži i legitimitetu. Od najstarijih vremena svaki pokušaj da se uspostavi međunarodni poredak putem rata propadao je prije ili kasnije. Ratovi su donijeli mizeriju i nesreću, a ne sigurnost, slobodu i napredak. Ratovi koje vidimo danas, od Ukrajine do Sirije, Libije i Jemena, u suštini se ni po čemu ne razlikuju. Njihova uloga u stvaranju održivog regionalnog poretka, ako je to zaista ono što glavni učesnici planiraju, bit će ograničena, odnosno predstavljat će potpuni neuspjeh i katastrofu.

Mnogi, pak, drže da je rat jedini način da se osigura nacionalna sigurnost i vlastiti interes. Otto von Bismarck, jedan od giganata evropske politike 19. stoljeća, bio je hladnokrvni “realista” koji nije vidio mjesta za uzajamnost, mir ili reciprocitet u globalnoj politici. Kako je sam rekao: “Jedina zdrava osnova politike bilo koje velike sile (…) jeste egoizam, a ne romanticizam. Zahvalnost i povjerenje neće nikoga poslati na front na našoj strani, to može samo strah…” Imajući u vidu historijat krvavih konflikata, Bismarck ima pravo. Rat je ponekad neizbježan, ali ne može sam po sebi biti princip koji će osigurati sigurnost i legitimitet neke države. Svi vrlo dobro znamo šta se desilo u Evropi od vremena Bismarcka do holokausta, genocida u Ruandi, Bosni i Hercegovini…

Povijesna je ironija da se Bismarckovom “strateškom egoizmu” suprotstavlja princip kontinuiteta i postojanosti koji je branio austrijski ministar inostranih poslova Klemens von Metternich, koji je predvodio austrijsku delegaciju na Bečkom kongresu 1814. godine. Protivno nesigurnosti njegovog vremena, Metternich je rekao da, “ondje gdje sve kleca, više je nego neophodno da nešto, bilo što, ostane postojano, da bi izgubljeni mogli naći vezu, a zalutali utočište”. Ova izjava iz usta austrijskog diplomate prilično je ironična jer je i Metternich odigrao svoju ulogu u ratovima u Evropi. Ali njegov primarni cilj, održavanje ravnoteže moći između evropskih država, uključujući i Rusiju, bio je zasnovan na pravilnom razumijevanju moći, ravnoteže i legitimiteta. Bez obzira na političke ambicije i imperijalističke impulse država, potrebna su sidrišta i principi da bi se koračalo kroz turbulentna vremena.

Naša današnja lekcija jeste prepoznavanje važnosti ravnoteže moći na regionalnom i globalnom nivou kako bismo mogli pravilno definirati našu predstavu o nacionalnom interesu i spriječiti sukobe.

Prevedeno s engleskog jezika i preuzeto s Daily Sabah

PROČITAJTE I...

Kažu srpski mediji da muftija, osim što ima i privatno, ima i službeno državno osiguranje, da skoro svakodnevno mijenja lokacije, odnosno stanove u kojima boravi, automobile kojima se vozi, rute kojima se kreće, izbjegava komunikaciju putem mobilnih telefona, a, kada piše poruke, to radi u šiframa. Reklo bi se, sjajna predstava Beograda za dizanje rejtinga kod Bošnjaka. Čini se da je to previše i za komični filmski lik Srećka Šojića

Jemen je strateški važna država na vrhu jugozapadne Arabije. Nalazi se uz glavni morski put između Evrope i Azije, kojim svakodnevno prometuju brodovi s milionima barela nafte iz rafinerija u Saudijskoj Arabiji. Već tri godine zemlja pati u ratu dviju grupa koje podržavaju Saudijska Arabija i Iran. Na desetine je mrtvih, milioni ljudi svakodnevno gladuju, djeca umiru od kolere. U septembru je grupi zapadnih novinara bio dozvoljen ulazak u zemlju. Novinar njemačkog magazina Spiegel bio je među njima. Donosi priču o ratu koji nikoga u Evropi ne zanima

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!