ED VULLIAMY: Rat je mrtav, živio rat

Petog aprila u sarajevskom Kamernom teatru bit će promovirana knjiga Rat je mrtav, živio rat čuvenog britanskog novinara Eda Vulliamyja. Pod podnaslovom Bosna: Svođenje računa Vulliamy, koji je u ljeto 1992. godine svijetu otkrio prijedorske logore smrti, u svojoj novoj knjizi piše o tim danima. Rat je mrtav, živio rat s engleskog je jezika prevela Senada Kreso. Izdavač je sarajevska kuća Buybook u svom programu Biblioteka Memorija. Stav u dva nastavka prenosi dijelove Vulliamyjeve knjige.

Piše: Ed VULLIAMY

PROLOG

Za razliku od mnogih ratnih dopisnika, ja mrzim rat. Zato i pišem o njemu. Nevoljko sam, zahvaljujući geografskoj slučajnosti, postao ratni dopisnik. Jednog veličanstvenog jutra u junu 1991. zazvonio je telefon u mojoj rimskoj mansardi. Tamo me moj list godinu dana prije poslao da izvještavam uglavnom o političkoj korupciji, organiziranom kriminalu i fudbalu – a ja sam usput naumio proživjeti svoj La Dolce Vita. Zadatak mi je bio i da “držim na oku” susjednu Jugoslaviju, uz povremeno izvještavanje o tome kako će ta nesvrstana socijalistička zemlja ploviti u strujama prevrata u Njemačkoj, Rumuniji, Čehoslovačkoj i Poljskoj. Telefonski poziv stigao je iz vanjskopolitičke redakcije Guardiana: “Nešto čudno” se dešava u jugoslavenskoj republici Sloveniji; Jugoslavenska narodna armija se, izgleda, mobilizira protiv slovenskog separatističkog pokreta. Kako je glavni grad Slovenije, Ljubljana, bio blizu Italije, rečeno mi je: “Bi li, molim te, mogao vidjeti o čemu se radi?” Desit će se potom da ću sljedećih nekoliko godina, “držeći na oku” svoj rimski stan, biti potpuno zaokupljen najvećim klanjem koje je poharalo Evropu od pada Trećeg rajha.

 

  1. augusta 1992.

 

Grupa od trideset prestravljenih muškaraca pomolila se iz mračnog hodnika zahrđalog hangara žmirkajući na dnevnoj svjetlosti. Bili su u različitom stanju – neki mršavi kao kostur, obrijane glave – natjerani da jedan po jedan prelaze preko asfaltiranog dvorišta, pod budnim okom stražara s mašinkom. Potom su stjerani u kantinu, gdje su čekali u redu za obrok – činiju vodenaste čorbe od graha i komad kruha, koji će onda, kao izgladnjeli psi, šutke pojesti. Bilo je to vrijeme ručka u koncentracionom logoru Omarska, u kojem su vlasti bosanskih Srba držale civile, bosanske Muslimane i Hrvate, mjestu skrivanom od svijeta puna tri mjeseca od početka rata u Bosni.

Ljudi su mahom bili užasno mršavi, sama kost i koža, neki gotovo nalik na leševe, kože suhe poput papira omotanog oko kostiju ruku koje su ličile na štapove. Isturenih brada i izbuljenih očiju; prazni pogledi zatvorenika koji strahuju od sljedećeg udarca ili prodornog pogleda nekoga ko krije neku strašnu tajnu koju bi trebao s nekim podijeliti, ali se ne usuđuje ni zucnuti. Pod budnim okom i puškama stražara, bili su previše uplašeni da govore – izuzev jednog mršavog muškarca u kariranoj košulji, koji je bio podjednako fizički krhak koliko i odlučan. Sjedeći za stolom sa svojom čorbom, pogledao nas je i rekao: “Ne želim vam lagati, ali vam ne mogu reći ni istinu.” Bilo je to sve, ali je kazivalo cijele knjige; trebalo je imati neviđenu hrabrost pa to izgovoriti, i taj trenutak je snimljen na filmu. Bio je to Džemal Paratušić. Drugi muškarac, Šerif Velić, očiju punih straha i bijesa, imao je ranu na obrazu. Kada sam ga pitao šta mu se desilo, rekao mi je da je, eto, pao i povrijedio se.

Obrok je trajao pet minuta; činilo se da je zatvorenicima to u najboljem slučaju bio jedini dnevni obrok. Nakon što su ga pojeli, brzo su i poslušno formirali red uz vrata. Neki su uzeli kruh, čvrsto ga stisnuvši u ruci, da ga pojedu kasnije ili možda daju nekom drugom. Onda su, tako poredani, otrčali nazad preko dvorišta u mrak hangara, dok je druga kolona, jedan po jedan, istjerana preko staze.

Ja sam tu došao uz saglasnost vođe bosanskih Srba Radovana Karadžića. Predstavljao sam Guardian i bio u društvu dviju ekipa iz Independent Television Newsa; jednu je vodila Penny Marshall za ITV1, drugu Ian Williams za Channel Four. Naši početni pokušaji da uđemo u hangar nisu urodili plodom: umjesto toga nas je šef policije bosanskih Srba Simo Drljača odveo na sprat i tamo nam beskonačno dugo objašnjavao kako je to mjesto zapravo “centar, a ne logor”. CENTAR! “Sabirni centar”, zaštektala je Drljačina prevoditeljica, izvjesna gospođa Nada Balaban, uspostavljen radi ispitivanja osumnjičenih “boraca mudžahedina”. Mi smo ponavljali da tražimo da nam se dozvoli da vidimo prostor gdje su ljudi smješteni, kako nam je obećao lično doktor Karadžić.

Ali kad smo se vratili u dvorište komandant logora – koji nam je na dolasku predstavljen kao Željko Mejakić – to će spriječiti. Krenuli smo prema hangaru, ali nam je Mejakić blokirao put, dok su njegovi pratioci počeli otpuštati sigurnosni zapor na svojim kalašnjikovima. Mi smo se pobunili rekavši da nam je prilikom intervjua samo dva dana ranije doktor Karadžić jamčio da možemo izvršiti pažljivu inspekciju logora. Nato je Drljača odbrusio, preko gospođe Balaban: “[Karadžić] je nama rekao da možete vidjeti ovo i ovo, ali ne i ono.” Pokušali smo ponovo, ali nas je naoružani Mejakićev stražar izgurao iz logora. Vidjeli smo malo, ali dovoljno.

Potom su nas odveli u drugi logor, Trnopolje, smješten u zgradi mjesne zajednice i škole i oko nje. Približivši se, krenuli smo prema grupi ljudi, od kojih su mnogi bili sama kost i koža, koji su stajali iza ograde od bodljikave žice – jednako zapanjeni što nas vide kao što smo i mi bili zapanjeni što njih vidimo. Iskočili smo iz vozila i krenuli da ih pozdravimo. Jedan od zatvorenika bio je Fikret Alić, čija će mršava rebra snimljena kroz žicu postati simbol bosanskog rata i cijelog tog desetljeća. Alić nam je rekao za još jedan logor, Keraterm, iz kojeg su on i ostali tog jutra bili prebačeni. U Keratermu je, rekao nam je, počinjen masakr nad 130 zatvorenika u jednoj noći, na mjestu koje je nazvao ‘hangar 3’. Fikret je sutradan nakon masakra dobio zadatak da pomogne pri utovarivanju leševa na kamion, ali on to nije bio kadar uraditi, pa su stariji prihvatili da ga zamijene.

Trnopolje je dobilo potvrdu jugoslavenskog Crvenog krsta da je u njemu stanje redovno, ili nam je barem tako rekao predstavnik te organizacije Pero Ćurguz, koji nam je prišao, očito zabrinut što smo naišli baš na ovu grupu zatvorenika. Činilo nam se da je on, kao predstavnik Crvenog krsta, pravi čovjek da ga priupitamo i za Omarsku, za koju će on također reći da ispunjava standarde njegove organizacije, osim “izvjesnih problema s dijarejom”. Mi smo već znali da međunarodna organizacija kojoj je pripadala njegova organizacija, Međunarodni komitet Crvenog krsta, nije posjetila ni ovaj logor ni Omarsku otkad su uspostavljeni, tri mjeseca ranije. Zato smo odlučili da sami malo bacimo pogled.

Uspjeli smo doći do “medicinskog centra” logora, kako su ga zvali – zapravo tri sobe koje je dvoje ljudi, uz neviđen, herojski napor, i najbolje što su mogli, pretvorilo u ambulantu. Jedno od to dvoje je bio ljekar po imenu Idriz Merdžanić, a drugo veterinarka Azra Blažević. Pričali su u šiframa, uplašeni, iako odlučni da razgovaraju. Doktor Idriz je bio čovjek koji se ne zaboravlja, tihog a karizmatičnog držanja kompetentnog čovjeka kojeg krasi unutrašnji mir. Pred kamerama ITN-a on je bio kao na oštrici noža između onoga što želi a ne može reći. Kad smo ga upitali jesu li mu dovodili pretučene zatvorenike, dr. Idriz je zakolutao očima, a mi nismo mogli dobiti ukletiji i strašnije precizan odgovor. Kada smo ga upitali jesu li mu dolazili pretučeni zatvorenici iz drugih logora, on je sebi dopustio da tek blago klimne glavom.

Azra Blažević je bila jednako upečatljiva sa svojom kuštravom crnom kosom i oštrim pogledom. Kada je kamera isključena, rekla nam je: “Loše je upravo onoliko koliko strahujete. Oni ubijaju, oni muče… evo vam ovo.” Tutnula nam je rolnu nerazvijenog filma. Na njemu su bile užasne slike izgladnjelih ljudi i ljudskih torza crnih i modrih od batina. Kada je stigla grupa stražara, doktorica Azra je svjesno promijenila temu pokazujući na svoju kćerku, djevojčicu od nekih sedam godina, koja je hodala hodnikom s kratkom dječačkom frizurom. Zvala se Dina. Mladi dugokosi muškarac po imenu Ibrahim poveo me je u obilazak logora. Pokazao mi je poljske zahode kraj kojih su se igrala djeca, prestravljene ljude nagurane po školskim hodnicima, većinom previše preplašene da bi progovorili. On nam je pričao o premlaćivanjima, ali prije svega o gladi. Neko je dodao: “Da sad baciš štrucu kruha i gledaš šta će učiniti, bilo bi ti jasno kako je ovdje.”

Priznajem da sam se u nekim trenucima pitao gdje sam se to, pobogu, našao. Oko dva sata kasnije otišli smo u nevjerici u vezi s onim što smo vidjeli i prestravljeni zbog onog što nismo vidjeli. Naš vozač i prevodilac, jedan fini čovjek iz Beograda po imenu Miša, rekao je da bi nam, da smo ostali preko noći, kao što je bio plan, život možda bio u pitanju. Kad smo krenuli cestom koja je na jednom mjestu prolazila kroz uski koridor između linija fronta, prepunom vojnih vozila, dvije televizijske ekipe i ja smo se pitali koliko znamo napamet teksta pjesme Beatlesa “Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band” – i pjevali smo je na putu prema Beogradu kroz mračne, spaljene, granatirane gradove i sela iz kojih su svi do jednog bosanskog Muslimana bili ili protjerani ili ubijeni.

 

 

 

PROČITAJTE I...

. Katarze neće niti može biti dok u hrvatskoj javnosti potpuno ne zamre ideja iz koje se izrodilo zlo kojem je presuđeno u Hagu, ta demonska ideja podjele Bosne i Hercegovine i ekskluzivnog hrvatskog nacionalnog prostora u kojem će Hrvati imati veća prava od drugih. Dok se ova ideja ne delegitimizira i potpuno ne kriminalizira u hrvatskoj političkoj kulturi, katarza će ostati samo lijep san

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!