Rasprave o jeziku u Bosni i Hercegovini (4): Bosanski jezik šaptom je pao

Edina Solak, „Rasprave o jeziku u Bosni i Hercegovini od 1850. do 1914. godine“, Institut za jezik, Sarajevo 2014. godine, 278 stranica Knjiga Rasprave o jeziku u Bosni i Hercegovini od 1850. do 1914. godine Edine Solak među rijetkim je studijama ove vrste koje u obzir uzimaju literaturu i dokumente na osmanskom turskom jeziku. Pisana iz aspekta sociolingvistike, definirajući istovremeno šta je u jezičkoj politici pitanje struke a šta politike, studija na pregledan način predstavlja značaj i kontekst rasprava o jeziku u Bosni i Hercegovini u periodu koji obrađuje te ukazuje na činjenicu da se jezik u Bosni stoljećima nazivao bosanskim

Naredbom Zemaljske vlade od 4. oktobra 1907. godine naređeno je da se zemaljski bosanski jezik naziva srpsko-hrvatskim. Službeno ukidanje naziva bosanski jezik, piše Solak, nije izazvalo neke žestoke reakcije bosanskih muslimana. “Odsustvo osjećaja moderne nacionalne svijesti kod bosanskih muslimana katkada se nadomještalo regionalnim državnim patriotizmom koji je bio nedovoljno artikuliran kroz političku organizaciju, državno školstvo i muslimansku inteligenciju. S druge strane, jaka propagandna djelatnost i viši ciljevi ujedinjenja južnih Slavena već su donijeli historijsku odluku. Reakcije koje se temelje na privremenoj emociji pojedinaca u Bosni i Hercegovini povodom ukidanja naziva bosanski jezik odražavaju opće političko stanje u zemlji i Monarhiji”, ističe Solak.

Svi vladini listovi objavili su samo odluku, službeno i odmjereno u uobičajenom administrativno-pravnom stilu. S druge strane, objašnjava Solak, reakcija nacionalnih listova bila je u skladu s nacionalnim interesima i uređivačkom politikom svakog lista pojedinačno. “U skladu s očekivanjima, protiv je bio jedino časopis Bošnjak. Naime, Egzekutivni odbor Muslimanske narodne organizacije sastaje se u Travniku 1907. godine i samo blago osuđuje promjenu naziva imena jezika. List Bošnjak donosi sljedeći komentar:

Reakcije na ukidanje bosanskog jezika

Prošlih je dana izdavala zemaljska vlada naredbu kojom se dosadašnji naziv našeg bosanskog jezika u službenim stvarima dokida; islamski svijet nije ni znao, niti će da zna. S toga nam je – da pravo rečemo – bilo i nerazumljivo zašto je to učinjeno i kakvi su razlozi vodili pri tome zemaljsku vladu, ali znajući s druge strane, da naš islamski svijet ipak neće promijeniti naziva svome materinskom jeziku, ne htjedosmo se na to osvrtati. Nu sada nas mnogi pitaju i traže da protiv toga dignemo svoj glas, ukoliko se tiče nas Muslimana, a naročito što se tiče muslimanskih javnih zavoda“, navodi Solak.

Naredbu Zemaljske vlade Bošnjak nije komentirao, ali nije poštovao novu nominaciju jezika te je jezik i dalje nazivao bosanskim. Solak ističe da je isposlovana odluka da se nominacija bosanski jezik može koristiti u muslimanskom konfesionalnom školstvu i u vjerskim institucijama Bošnjaka, ali da je veoma mali broj listova komentirao naredbu o ukidanju naziva bosanski jezik. Autorica navodi muslimanska glasila koja su u Bosni i Hercegovini izlazila u vrijeme donešenja ove naredbe te ukratko pojašnjava njihovu orijentaciju i jezičku politiku.

Novi Musavat (1906–1911)

Musavat (Jednakost) počinje izlaziti 1906. godine u Mostaru. List je protežiro utopijsku hipotezu da je Bosna i dalje u sastavu Osmanske carevine. Vrijedna je spomena polemika o nazivu jezika u Bosni i Hercegovini u članku Ćirilica i mi, objavljenom u broju 1 iz 1910. godine. Zanimljivo je da je ovaj tekst štampan ćirilicom. U tekstu Pitanje našeg jezika u broju 56 iz 1911. godine problematizira se upotreba maternjeg jezika u pojedinim listovima. Spomenuti tekst bio je apologetski s tendencijom da se zadrži pravo spominjanja bosanskog jezika u konfesionalnom školstvu. Solak ističe da je sama odluka o nazivu jezika bosanske muslimane dodatno okrenula ka konfesionalnoj organizaciji društvenih i kulturnih aktivnosti, dok su se nacionalno-političke aktivnosti odvijale unutar prohrvatskih i prosrpskih udruženja i kulturnih glasila.

Gajret (1907–1914)

Radeći više na srpskoj nego na bošnjačkoj i bosanskoj propagandi, Gajret se, između ostalog, zalagao i za ćirilicu. Najveći je broj radova upravo i objavljen na ćirilici, koja je postala most zbližavanja sa srpstvom. Stoga su i gotovo svi radovi polemičke naravi iz oblasti jezika bili usmjereni ka odbrani ćirilice.

Tarik (1908–1910)

Štampan je na bosanskom jeziku arapskim pismom. Bavio se religijom, kulturom i nekim aspektima odgoja mladeži. U Tariku uopće nije bilo rasprava o jeziku.

Muallim (1910–1913)

Štampan je na bosanskom jeziku arapskim pismom, a samo su neki radovi štampani latinicom. Bio je vjersko staleško glasilo. Iz oblasti jezika objavljeno je nekoliko rasprava o pismu (O arapskom pismu kod nas i o Muallimu), ali nijedan tekst o jezičkoj politici.

Muslimanska sloga (1910–1912)

List je štampan latinicom. Tekstovi i rasprave u ovom listu ticali su se uglavnom privatnih odnosa pojedinih lica, branjen je Safvet-beg Bašagić od pisanja Musavata, ali nema nikakvih posebnih jezičkih rasprava.

Zeman (1911–1912)

List je bio političko glasilo Ujedinjene muslimanske organizacije. Štampan je latinicom. Nije bilo rasprava o jeziku.

Biser (1012–1914)

Izlazio je kao list za muslimansku prosvjetu. Štampan je latinicom. Jedno vrijeme uređivao ga je Musa Ćazim Ćatić. U Biseru je iz oblasti jezika objavljen prikaz Kulenderova Malog Tursko‑bosanskog rječnika, izdanog u Monastiru u Makedoniji 1912. godine. Osim ovog članka, nije bilo polemičkih rasprava o jeziku.

(Jeni) Misbah (1912–1914)

List je najprije izlazio na bosanskom jeziku arapskim pismom, a kasnije je štampan i latinicom i ćirilicom. Iako je bilo polemika o nekim značajnim društvenim pitanjima, nisu zabilježene rasprave o jeziku u Bosni i Hercegovini.

(Novi) Vakat (1913–1914)

List je vrlo kratko izlazio i zaslužuje posebnu pažnju istraživača. U vrlo burnim i teškim vremenima napadao je vladu za protežiranje upotrebe njemačkog jezika u članku Kako vlada rješava jezičko pitanje. Posebno je zanimljiv članak Ekavština i ijekavština, u kojem se spominje prijedlog J. Skerlića da Hrvati i Srbi prihvate ekavicu kao praktičniju i ljepšu.

Bošnjačka jezička samoizolacija

Hrvatska i srpska glasila komentirala su, kako navodi Solak, između 1907. i 1914. godine sa zadovoljstvom konačnu i “pravednu” promjenu naziva jezika u srpsko-hrvatski. “Dok se u službenim glasilima vlade sasvim uobičajeno upotrebljava sintagma srpsko-hrvatski jezik, treba napomenuti da se u hrvatskim i srpskim glasilima koristi i ta nominacija, ali se uvijek koristi prilikom da se predstavljaju knjige iz Srbije na samo srpskom jeziku ili iz Hrvatske na samo hrvatskom jeziku. Time se u isto vrijeme iskazuje nekad čak i otvoreno neslaganje s terminom srpsko-hrvatski jezik, jer je takav termin npr. za Bosansku vilu rogobatan i nepodesan za nazivanje srpskog jezika. Ipak, radi zajedničkog cilja – stvaranje države južnih Slavena, terminom srpsko-hrvatski jezik koristi se i u nacionalno orijentiranim srpskim i hrvatskim listovima”, objašnjava Solak.

Nakon aneksije i ukidanja naziva meternjeg jezika, piše Solak, u časopisima bosanskih muslimana osjeća se svojevrsno zatvaranje u vlastiti krug koji će zaštititi ono što je preostalo od jezičkog identiteta bosanske muslimanske zajednice. “U sociolingvistici taj fenomen vrlo je jednostavno objasniti terminima slobodno izabrane jezičke samoizolacije. Takva izolacija bila je odraz općeg političkog stanja i nejasno profilirane jezičke politike. (…) Dok su Beograd i Zagreb imali univerzitet i sveučilišta, pa i učevna znanstvena društva i matice, Bosna i Hercegovina, kao i Crna Gora, nisu imali sličnih institucija koje bi mogle biti oslonac za vođenje osmišljene jezičke politike u svojoj sredini”, piše Solak. Zato se u Bosni i nije moglo govoriti o planiranju i strategiji nacionalnog i kulturnog djelovanja na nivou koji je bio potreban za okolnosti kroz koje su prolazile države na južnoslavenskom prostoru.

Prethodni članak

Gdje je Selma Musić

Sljedeći članak

Ko se ovdje pravi Englez

PROČITAJTE I...

“Cazinska medresa zatvorena je odmah nakon završetka Prvog svjetskog rata, a ponovo je otvorena odmah nakon početka posljednjeg rata, odnosno agresije na našu zemlju. Medresa je zatvorena 1920. godine zbog nedostatka materijalnih sredstava, a otvorena je 1993. godine zbog duhovnih potreba muslimana ovog kraja. Cazin i cijela Bosanska krajina nisu mogli više podnositi stanje prekinute tradicije, već su odlučili obnoviti kontinuitet pamćenja. Medresa je ponovo svečano otvorena 8. septembra 1993. godine”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!