Rasprave o jeziku u Bosni i Hercegovini (3): Bosanski jezik ukinut je političkom odlukom

Edina Solak, „Rasprave o jeziku u Bosni i Hercegovini od 1850. do 1914. godine“, Institut za jezik, Sarajevo 2014. godine, 278 stranica Knjiga Rasprave o jeziku u Bosni i Hercegovini od 1850. do 1914. godine Edine Solak među rijetkim je studijama ove vrste koje u obzir uzimaju literaturu i dokumente na osmanskom turskom jeziku. Pisana iz aspekta sociolingvistike, definirajući istovremeno šta je u jezičkoj politici pitanje struke a šta politike, studija na pregledan način predstavlja značaj i kontekst rasprava o jeziku u Bosni i Hercegovini u periodu koji obrađuje te ukazuje na činjenicu da se jezik u Bosni stoljećima nazivao bosanskim

Od početka okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine, piše Solak, austrougarska administracija predstavljala je novoosvojenu oblast kao izrazito neobrazovanu zemlju. Takvo je predstavljanje služilo opravdavanju okupacije zemlje, a nova vlast predstavljala se kao carstvo koje donosi prosvjetu i napredak. General Austro-Ugarske monarhije Josip Filipović pokrenuo je dva kursa za opismenjavanje koji su ubrzo prerasli u osnovne škole. „Filipović je brzo smijenjen zbog pristrasnosti i naklonjenosti nekim krugovima iz Hrvatske, što se kosilo sa zvaničnom politikom Beča, a posebno Pešte. Početak vladavine izazvao je burne reakcije. Jezik je bio cilj: dva učevna tečaja u svrhu učenja čitanja i pisanja hrvatskog jezika latinskim pismom… Posebno je burna reakcija bila u Sarajevu, gdje gotovo niko nije htio učiti hrvatski. Jezik se, naime, naziva i zemaljskim (a u zagradi i hrvatskim). Spomenuta naredba objavljena je i na njemačkom, ali se u samom tekstu na njemačkom nigdje, iz sasvim jasnih razloga, ne spominje sintagma hrvatski jezik“, navodi Solak.

Takav je naziv odgovarao katolicima u Bosni i Hercegovini, ali ne i u Pešti, koja je negirala naziv i postojanje hrvatskog jezika. Solak objašnjava da taj naziv jezika nije mogao opstati u Bosni i zbog otpora gotovo svog stanovništva, s malim izuzetkom nekih dijelova koji se uopće nisu oglašavali. Kallayeva politika, koja je pokušala graditi ideju bosanskog patriotizma, priznala je ćirilicu kao pismo ravnopravno latinici, dok je arebica potisnuta u područje religijske komunikacije.

Promjena vlasti i kulturno-civlizacijskog okvira za javno djelovanje

Austrougarska okupacija označila je prekretnicu za bosanskohercegovačko društvo. Promjene na relaciji Istanbul – Beč bile su ogromne i pune previranja. Početkom novog kulturno‑civilizacijskog perioda u historiji Bosne, navodi Solak, kod muslimana i katolika sprva dominira vjerska inteligencija, dok kod pravoslavaca ima malo više svjetovne inteligencije.

„Složeni proces formiranja nacionalnog identiteta u Bosni i Hercegovini bio je usložnjen nedovršenim procesima nacionalnog zaokruživanja naroda u susjednim zemljama i pokrajinama. Posebna situacija jeste borba za nacionalni identitet u okviru višenacionalne Austro-Ugarske carevine. I tu razlučujemo dva nivoa formiranja identiteta: državni i konfesionalno-nacionalni. Naime, za osmanske vlasti u Bosni tek se počinje raditi na prosvjeti različitih konfesija, dok pitanje nacije nije bilo posebno aktuelizirano. (…) Između jako male Srbije, koja je pokušavala zadobiti međunarodni legitimitet, i južnoslavenskih provincija stajao je Bosanski vilajet kao osmanska provincija“, piše Solak. Postepeno su se formirale specifične zone kulturoloških utjecaja na situaciju u Bosni i Hercegovini, kako iz Srbije tako i iz austrougarskih provincija: Slavonije, Hrvatske i Dalmacije. To se, objašnjava Solak, odrazilo i na intonaciju rasprava o jeziku i identitetu kod pravoslavaca i katolika u Bosni.

„Oni koji su propagirali integralnu ideju srpskog jezika po načelu štokavci svi i svuda imali su iza sebe Kneževinu Srbiju i bili su prilično glasni i na javnim skupovima i u časopisima na kraju 19. i početkom 20. stoljeća, dok su oni koji su propagirali integralnu ideju hrvatskog jezika bili u težoj situaciji: mogli su biti glasni samo u Zagrebu, ali opet s određenim ogradama i sa stanovitim ignoriranjem prigovora iz srpskih časopisa“, piše Solak. Integralno srpstvo širilo se kroz publicističku ideju afirmiranja svetosavlja i narodne književnost „Srba ma koje vjere bili“, dok se integralno hrvatstvo temeljilo na imaginarnoj tradiciji „povijesnog prostora“, odvijajući se prvo po ideji prostora buduće Hrvatske, a kasnije po principu „katolik = Hrvat“. „Zbog nepostojanja stabilne nacionalne matice kod muslimana, a posebno nakon kažnjavanja ustanka protiv austrougarske vlasti 1878. godine, muslimani lutaju u nacionalnom definiranju ideje integralnog bosanstva, bošnjaštva i muslimanstva. Budući da su sve tri ideje bile prilično ugrožene, inteligencija se opredjeljuje, radi uočuvanja jedinstva zbog sve jače srpsko-hrvatske propagande, za konfesionalnu ideju – ideju integralnog muslimanstva, ostavljajući i ostale ideje da žive u tradiciji i pamćenju, bez obzira na to što se one sve manje sreću pri kraju austrougarske vlasti“, objašnjava Solak.

Službena jezička politika i školstvo u BiH

Austrougarska vlast u novonastalim okolnostima osniva brojne komisije za pitanje nominacije i standardizacije jezika u Bosni i Hercegovini. „Muslimani se drže bošnjačke nacionalne ideje, koja je bila univerzalna nacionalno-regionalna odrednica i u vrijeme prije dolaska austrougarske vlasti; pravoslavci se udružuju u srpstvo s pravoslavcima iz Srbije, Vojvodine i drugih pokrajina Austro-Ugarske; katolici se postepeno okreću ka ideji hrvatstva, posredstvom crkve i matice, udaljavajući se od bošnjaštva i sličnih ideja“, piše Solak. Vrlo kratko (tokom 1879. godine) jezik u Bosni nazivan je hrvatskim, ali je odmah zamijenjen nazivom zemaljski jezik. Štampa u Hrvatskoj i Srbiji naziva ga hrvatskim i srpskim, a utjecaj sličnih stavova širio se kroz štampu i udžbenike, kao i aktivnosti nacionalnih matica u Bosni i Hercegovini.

„Gramatika bosanskog jezika izdata je 1890. godine. Najčešći naziv u državnim institucijama i školama otada jeste bosanski (zemaljski) jezik. (…) Pod različitim pritiscima, Kallay 1901. izjavljuje da će prihvatiti svaki naziv jezika u Bosni oko kojeg se slože Srbi i Hrvati. Već 1903. sve je više udruženja koja se nazivaju ili srpska ili hrvatska ili čak i srpsko-hrvatska. Od 1907. naredbom je zvanični naziv za jezik u Bosni srpsko-hrvatski jezik. Muslimanima Bošnjacima posebnom uredbom biva dozvoljeno da u svojim autonomnim institucijama i dalje jezik kojim govore nazivaju bosanskim jezikom. Vuletićeva Gramatika bosanskog jezika preimenovana je 1909. godine u Gramatiku srpsko-hrvatskog jezika, a 1913. godine zvanično u nastavni plan i program ulazi naziv srpsko-hrvatski jezik“, objašnjava Solak.

Pitanje školstva bilo je jako važno za profiliranje ukupne jezičke politike u BiH. Izvještaji austrougarske administracije otkrivaju da je 1878. godine u Bosni i Hercegovini postojalo 917 muslimanskih, 56 pravoslavnih i 54 katoličke osnovne škole. Što se tiče viših vjerskih škola koje je austrougarska vlast zatekla, piše Solak, treba napomenuti da je u Bosni djelovala jedna ili dvije pravoslavne bogoslovne škole, dvije ili tri katoličke škole i 43 medrese. „Od škola koje su bile multikonfesionalne, treba navesti sljedeće: 24 ruždije širom Bosne, jedna Učiteljska škola u Sarajevu, jedna vojna škola u Sarajevu, jedna pravno-administrativna škola, te opće specijalne škole za posebne namjene. (…) Nastavni plan i program kao i udžbenici za vrijeme austrougarske okupacije pokazuju da nova vlast nije željela konceptualno udaljiti škole u Bosni i Hercegovini od sličnih škola u Monarhiji. Nastavni plan gradskih škola obuhvatao je sljedeće obavezne predmete: bosanski-zemaljski jezik, religija, račun, lijepo pisanje…“, navodi Solak. Naravno, podaci koje navodi autorica odnose se na period do 1907. godine, kada je zvaničnom uredbom jezik u Bosni nazvan srpsko-hrvatskim. Austro-Ugarska je otvorila ukupno pet gimnazija, kao i niz ostalih srednjih škola. Solak ističe da se u svim državnim školama do 1907. godine službeno predavao zemaljski-bosanski jezik. Čak je 1891. godine, u sklopu reformi obrazovanja, pisanje i čitanje materinskog bosanskog jezika uvedeno u mektebe širom Bosne i Hercegovine.

 

PROČITAJTE I...

Bošnjaci su narod koji će i ovoga puta insistirati na pravdi, istinoljubivosti. To ne može ugoroziti tekovine ZAVNOBiH-a, može ih samo učvrstiti. Ali može dovesti u pitanje književnost koja kaže da je „Bosna zemlja mržnje, da je sve što je lijepo i progresivno ovdje stiglo nekim slučajem, da su ga donijeli tuđini jer naši ljudi nisu sposobni za takvo što“. Jer zločini su tek posljednji u nizu koraka koji vode do stratišta. Prvi korak potiče gotovo uvijek iz odnosa koji zajednica ima prema drugom i drugačijem.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!