Rasprave o jeziku u Bosni i Hercegovini (2): „Tamo sve iđe po bosanski i naški“

Edina Solak, Rasprave o jeziku u Bosni i Hercegovini od 1850. do 1914. godine, Institut za jezik, Sarajevo, 2014. godine, 278 stranica Knjiga Rasprave o jeziku u Bosni i Hercegovini od 1850. do 1914. godine Edine Solak među rijetkim je studijama ove vrste koje u obzir uzimaju literaturu i dokumente na osmanskom turskom jeziku. Pisana iz aspekta sociolingvistike, definirajući istovremeno šta je u jezičkoj politici pitanje struke a šta politike, studija na pregledan način predstavlja značaj i kontekst rasprava o jeziku u Bosni i Hercegovini u periodu koji obrađuje te ukazuje na činjenicu da se jezik u Bosni stoljećima nazivao bosanskim.

Problem nominacije jezika u Bosni i Hercegovini u periodu od 1850. do 1914. godine treba promatrati u širem okviru jezičko-političkih faktora nominacije jezika na južnoslavenskom prostoru. U tom je smislu pitanje nominacije bosanskog jezika u 19. stoljeću veoma kompleksno: „I. F. Jukić 1842. godine već se sreće s nekim pisanjima i govorima koji propagiraju određenu ideju, predstavljajući situaciju onako kako im odgovara: ‘Već su dvije godine, od kako se ja bavim među prostim narodom u Bosni, dobro motreći na sva ona, koja se toga naroda tiču; ja sam mnogo putovao po Bosni, al još nikad tamo ne čuh za srbski narod, niti za srbski jezik! Tamo sve iđe po bosanski i naški.’ Treba napomenuti da se već 1843. godine javlja poznati program Ilije Garašanina, poznat kao Načertanije, u kojem se gradi okvir za unifikaciju svih pravoslavaca pod srpskim imenom. Ilustracije radi, treba reći da se i u samom tekstu Načertanija pravoslavci u Bosni nazivaju Bošnjacima istočnog veroispovedanja“, objašnjava Solak. Autorica navodi da je 1849. godine Vuk Karadžić napisao članak Srbi svi i svuda, u kojem će sav svoj rad na objedinjavanju jezika južnih Slavena revidirati i ispred jezika svih južnih Slavena staviti „srpsko ime“.

Bečki književni dogovor i situacija u Bosni

Bečki književni dogovor potpisan je 28. marta 1850. godine. Prvi potpisnici bili su članovi južnoslavenskog Odbora za izradu pravno-političke terminologije, koji je osnovao Ministarstvo pravosuđa Austro-Ugarske monarhije. To su bili Vuk Stefanović Karadžić, Ivan Mažuranić i Dimitrije Demeter, a nešto kasnije i Franc Miklošič. „U kasnijem periodu dogovor se različito tumačio: jedni su ga htjeli iskoristiti za ilirsku ideju ujedinjenja pokidanog povijesnog ilirskog prostora, dok su drugi htjeli u sam tekst dogovora ubaciti ideje Garašaninova Načertanija i političke ideje V. Karadžića Srbi svi i svuda s idejom da bi štokavština trebala biti označena srpskim jezikom“, piše Solak. Dogovorili su se potpisnici o svemu osim o osnovnom pitanju – nazivu jezika. „Očito je dakle, da se ni sami potpisnici nisu mogli dogovoriti kako bi se zvao jedinstveni jezik štokavskog narječja. Sa šire, historijske perspektive gledano, teško je reći da li je to nedostatak dogovora koji je postao izvor brojnih političkih prisvajanja i zloupotreba u nominaciji jezika različitih naroda štokavskog narječja. Posmatrajući iz pozicije historijske vremenske distance, doista ništa nije sporno u činjenici da jedan narod treba jednu književnost da ima, kako se u uvodnoj rečenici Dogovora iznosi“, ističe Solak.

Bečki književni dogovor, ustvari, govori o jedinstvenom književnom, a ne nacionalnom jeziku. Ipak, neki su od zagovornika i učesnika sporazuma, piše Solak, pokušali iskoristiti Književni dogovor za profiliranje i problematiziranje nacionalnog pitanja. Više nije bilo važno pitanje jezičkog jedinstva, a rasprave su pomjerene na pitanje narodnog identiteta i nacionalnog (samo)opredjeljenja. Odmah nakon Bečkog književnog dogovora uslijedio je raskol između Srba i Hrvata: „Vuk Karadžić i dalje tvrdi da su štokavci Srbi oba zakona, i pravoslavci i katolici (svi i svuda). U nepotpisanoj uvodnoj riječi Narodnih novina Starčević oštro reagira i počinje svoju borbu za hrvatski jezik“, piše Solak. Autorica ističe da u Bosni Bečki književni dogovor nije bio relevantan iz nekoliko razloga (Bosna je u državno-pravnom pogledu bila u okviru sasvim drugog carstva, u njoj su provođene tanzimatske reforme, zajednički književni jezik u Bosni bez obzira na konfesionalnu pripadnost smatran je zajedničkim jezikom…), ali da su previranja oko Bečkog dogovora imala snažnog utjecaja na Bosnu: „Period pune nezavisnosti Kneževine Srbije od 1878. godine zapravo je period intenzivnog i izravnog, osmišljenog djelovanja jedne samostalne države na jezičku politiku u Bosni, koja je pravno bila pod privremenom okupacijom neke druge države (Austro‑Ugarske)“, objašnjava Solak.

Tanzimatske reforme i pozicija bosanskog jezika

Reforme obrazovnog sistema u Bosni ubrzane su znatno u drugoj polovini 19. stoljeća. Solak navodi da je država udžbenicima pomagala muslimanske škole, dok su nemuslimanske škole dobijale udžbenike preko svojih konfesionalnih društava. „Školska nastava u Bosni odvijala se na jeziku kojim su govorili stanovnici Bosne, dok su zvanični organi vlasti koristili dvojni naziv: na našem jeziku uglavnom kao bosanski jezik i na turskom jeziku kao Boşnakça. U rukopisnim rječnicima iz prvog perioda najčešći naziv jezika jeste Lisan-i Bosnevi / bosanski jezik, a kasnije se koristi i termin Boşnakça / jezik Bošnjaka. Takvu nominaciju srećemo u rukopisnim rječnicima, bilo da su autorizirani ili anonimni“, piše Solak. Godina 1873. i 1874. bilo je u Bosni 897 državnih muslimanskih osnovnih škola i 453 nemuslimanske osnovne škole za opismenjavanje djece od 6 do 11 godina. Solak ističe da se nastava u muslimanskim školama odvijala na bosanskom jeziku, a korištena je arapska grafija za pisanje tekstova na maternjem jeziku. Kod pravoslavaca se koristila ćirilica, kod katolika latinica, a kod Jevreja hebrejsko pismo.

Učenici koji bi pokazali poseban talent bili bi upisivani u više škole – ruždije. U nastavnom planu i programu ruždija bio je uvršten predmet mjesni jezik. Solak na osnovu bosanskih salnama (Godišnjaka bosanskog vilajeta) zaključuje da se sa sigurnošću može konstatirati da je veliki broj učenika svoj mjesni jezik nazivalo bosanskim jezikom. Navodeći detaljne podatke o gradovima u kojima su učenici svoj jezik nazivali bosanskim, Solak zaključuje da je 1867. godine na bosanskom jeziku nastavu slušalo 37.205 učenika i učenica, ne računajući medrese i više škole. Pouzdani podaci svjedoče da je od 1868. do 1878. godine kroz škole u Bosanskom vilajetu prošlo između 280.000 i 300.000 učenika i učenica muslimanske vjeroispovijesti. „Ako se uzme u obzir približno tačan austrougarski popis stanovništva, po kojem je u Bosni i Hercegovini, bez Novopazarskog sandžaka, bilo 448.618 muslimana, onda se dobije brojka da je samo u navedenom periodu kroz osnovnu školu prošlo oko 62,4 % muslimanskog stanovništva. Dakle, nije tačan podatak, ukoliko se on i može nazvati podatkom, da je u Bosni u vrijeme dolaska austrougarske vlasti bilo pismeno samo 2 % muslimana. Ako se uporede podaci iz nemuslimanskih škola, vidi se da se kod nemuslimana broj djece koja idu u škole postepeno povećavao, ali je on nekada bio i po 20 puta manji od broja muslimanske djece koja pohađaju državne škole na svom jeziku. Ono što je bitno, a matematički i logički vrlo egzaktno provjerljivo, jeste to da navedena skupina bosanskih muslimana svoj jezik nije nazivala, a nije imala niti razloga da ga naziva, niti srpskim niti hrvatskim. Zvanično je on u školama bosanski (u dokumentima bosanski, rijetko bošnjački, a u verzijama dokumenata na osmanskom turskom najčešće pod nazivom Boşnakça)“, objašnjava Solak, primjećujući da su pritom besmislene tvrdnje da je tek Austro-Ugarska monarhija uvela nastavu na bosanskom jeziku.

U izvještaju kontrolora centralne osmanske administracije Ahmed Dževdet-paše opisuje se dolazak inspekcije iz pravca Konjica u Sarajevo i doček grupe učenika iz nemuslimanske škole te govor jedne djevojčice iz novootvorene hrišćanske škole iz kojeg je, kako opisuje Dževdet-paša, pročitala „Boşnak lisani üzere“ – na jeziku Bošnjaka. „Također prenosi da je delegacija išla poslije nekoliko dana i u obilazak Mostara, te da je djevojčica iz kršćanske škole u Mostaru pročitala ‘govor na bošnjačkom’ (Boşnakça bir nutuk). Kada su stigli do muške kršćanske škole govor je bio na bošnjakom / bosanskom (Boşnakça bir nutuk). Poznato je da je Ahmed Dževdet-paša sprovodio dosta reformi u korist nemuslimanskog stanovništva, tako da se naziv jezika ne može pripisati eventualnoj pristrasnosti niti prema jednoj konfesionalnoj skupini bosanskog stanovništva koja je imala i svoje nekonfesionalno obilježje, naziv – Bošnjak, bez obzira kako se taj pojam tumačio danas“, ističe Solak.

 

PROČITAJTE I...

Bošnjaci su narod koji će i ovoga puta insistirati na pravdi, istinoljubivosti. To ne može ugoroziti tekovine ZAVNOBiH-a, može ih samo učvrstiti. Ali može dovesti u pitanje književnost koja kaže da je „Bosna zemlja mržnje, da je sve što je lijepo i progresivno ovdje stiglo nekim slučajem, da su ga donijeli tuđini jer naši ljudi nisu sposobni za takvo što“. Jer zločini su tek posljednji u nizu koraka koji vode do stratišta. Prvi korak potiče gotovo uvijek iz odnosa koji zajednica ima prema drugom i drugačijem.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!