Rasprava sa samoproglašenim “mistikom”

Riječ derviš perzijskog je porijekla, prevodi se i tumači kao siromah, ali ne u doslovnom smislu, nego u odnosu na neizmjerno bogatstvo Uzvišenog Boga. Isto tako, riječ derviš složenica je čiji semantički sadržaj simbolizira put ka približavanju Bogu. Der ili dar znači vrata, a viš prag. Eh, sad, da bi se otvorila vrata Božijeg zadovoljstva i ušlo u predvorje Njegove milosti, potrebno je prekoračiti “prag”, a u derviškoj terminologiji prag označava ovaj svijet i sve njegove izazove i opasnosti

Rano je prijepodne. Jutro zapravo. Emir i ja, nakon neplaniranog susreta, sjedimo u bašči malog, tihog, od znatiželjnih pogleda i neželjenih susreta skrajnutog kafića. Sve naokolo blista. Jutro je bistro, svježe, mladim suncem okupano. Prekrasno. Kao opčinjen, gledam u nikad istu igru svjetlosti u krošnjama kestenova.

Razgovaramo opušteno, neobavezno, o književnosti uglavnom. Emir voli perzijsko pjesništvo, Nizamijevu poemu Medžnun i Lejla osobito. Govori kako su, uz ogradu da možda griješi, likovi Medžnuna i Lejle depersonalizirani, nestvarni i kako zapravo simboliziraju nešto sasvim drugo: čežnju duše za praiskonom, za pradomovinom iz koje je “izgnana” i za kojom žudi dok čeka na povratak zatočena u ovom privremenom i tegobnom staništu.

Velim, dok me upitno gleda, najkraće što mogu, jer jutro je zaista prekrasno i želim šutke uživati u njemu, a ne ulaziti u velike priče, kako bih se u načelu mogao složiti s njim; kako naizgled karakterološki definirani likovi u perzijskom pjesništvu najčešće to nisu i da takvih stilskih postupaka ima mnogo i u djelima drugih velikih perzijskih klasika.

– Spavaš li – pita me iznenada.

– Slabo.

– Kad si zadnji put spavao noću?

– Ne sjećam se. Prošlog mjeseca, valjda.

– A sabran si i blistaš, koliko vidim!?

– Ne znam baš.

– Blistaš, blistaš! A znaš li zašto?

– Ne.

– Uslijed djelovanja zvijezde Sirijus. Njeno je djelovanje je iluminirajuće. Noćobdijama, poput tebe, tad se otvara svijet ideja, svijet onostranog. Zato si i napisao nekoliko dobrih knjiga. Zato i blistaš.

– Dobro, hajde de – oprezno prekidam dalju priču o tome.

No, ne bez jetkog razočaranja, ubrzo uvidjeh da su moji, ionako rijetki, mali, skromni, samozatajni proplamsaji ozarenja upravo to, proplamsaji i ništa više, i da se od znatiželjnih pogleda i neželjenih susretanja nije moguće sakriti. Uvijek su tu, svuda oko mene i uvijek spremni da mi unište tih nekoliko minuta dragocjenog mi i blaženog spokoja.

Našem stolu prilazi upravo takav: samoproglašeni mistik, ezoterik, pronicatelj u skrivene teološke poruke i šta već sve ne. Spusti se bez pozdrava na stolicu, othuknu, kratko me pogleda i, očito spreman za verbalno sučeljavanje sa mnom, samozadovoljno reče:

– Mnogo sam čitao o sufijama, mnogo!

– To je lijepo – rekoh tiho.

– A jesi li čitao nešto o dervišima – priskoči u pomoć Emir, a ja mu sa zahvalnošću klimnuh glavom.

– Pa, zar to nije isto – “mistik” će.

– Razlika je jedva primjetna, ali postoji. Tarikat je živa vjera, dok je sufizam teozofija. Svaki derviš je sufija, a svaki sufija nije derviš.

– Hm! A, kad si tako pametan, reci mi šta znači riječ derviš i kako se tumači?

– Značenja i tumačenja ima mnogo, a, uz nadu da ću potrefiti pravo, evo jednog: riječ je perzijskog porijekla, prevodi se i tumači kao siromah, ali ne u doslovnom smislu, nego u odnosu na neizmjerno bogatstvo Uzvišenog Boga. Isto tako, riječ derviš složenica je čiji semantički sadržaj simbolizira put ka približavanju Bogu. Der ili dar znači vrata, a viš prag. Eh, sad, da bi se otvorila vrata Božijeg zadovoljstva i ušlo u predvorje Njegove milosti, potrebno je prekoračiti “prag”, a u derviškoj terminologiji prag označava ovaj svijet i sve njegove izazove i opasnosti. Derviši su, dakle, putnici ka Bogu koji se na ovom svijetu čiste od pokuđenih svojstava i spremaju za prelazak tog imaginarnog praga. Eto, ima još, ali, u najkraćem, to je to!

– Odakle to znaš?

– Mnogo sam čitao o dervišima, mnogo – reče Emir ne skrivajući ironiju.

– Pojma ti nemaš – prosikta “mistik”, s mržnjom nas pogleda i žurno ode.

– Aferim! I meni si se otkrio! Nisam znao da poznaješ jezik koji ovakvi govore!?

– Ma, pusti, tevećelija! Nego, pozicija nam je kompromitirana i ovaj će se ponovo vratiti da se nadmudruje sa mnom, a ni ti nećeš biti pošteđen! Hajmo mi kući!

– Idemo!

PROČITAJTE I...

Otac, barem ne u cijelosti, nije mogao finansirati moje školovanje, a što je, opet, za posljedicu imalo glad. I, zaista, bio sam doslovno gladan. Tako, ujutro bih kupio burek, presjekao ga napola, pojeo polovicu, a drugu ostavio za poslijepodne, kad se s predavanja vratim u iznajmljeni i vazda hladni ubogi sobičak

Adem Pin vješto izbjegava potjeru i zamke po dalmatinskim, hercegovačkim i bosanskim gradovima i, na kraju, uvjeren da je zametnuo trag, vraća se u Daorson dok ne shvati da su ga tu čekali i da su mu tu namjestili konačnu zamku. U đubrovniku nalik na stećak (možda nešto za imaginarni muzej poput Trokutovog) slučajno ugleda ubijenog i bačenog čovjeka – čovjeka toliko nalik sebi kao da se pogledao u mrtvačko ogledalo. Adem Pin se uspinje na Daorson s fiksidejom da se preobrazi u sokola i poleti odozgo iznad predjela, sve dok ne pronađe, među svim stećcima, svoja vrata za bijeg na Radimlji

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!